Kad sam bila satrvena patnjama, pođoh u kapelu i iz dubine svoje duše molih: “Isuse, čini sa mnom što ti je po volji. Posvuda ću Te slaviti. Sva Tvoja volja neka se događa u meni. O moj Gospodine i Bože, slavit ću Tvoje beskrajno milosrđe”. Ovim činom podlaganja popustiše i nestaše strahovite patnje. Ugledah Isusa koji mi reče: “Ja sam uvijek u tvom srcu.” Neizreciva radost prože moju dušu i ispuni je velikom ljubavlju prema Bogu, kojom rasplamsa moje siromašno srce. Vidim da Bog nikada ne dopušta više, nego što možemo nositi. Ničeg se ne bojim. Kad Bog pošalje duši velike muke, On je potpomaže još većom milošću, iako ih ona uopće ne osjeća. U takvim trenucima čin povjerenja daje Bogu više časti, nego mnogi sati utješne molitve. Sada vidim, kad Bog želi dušu držati u tami, nitko je ne može prosvijetliti, ni knjiga niti ispovjednik.

Dn 78

Svima se zna dogoditi da se dođe do kraja snaga. Na neki način dođemo pred zid. Koliko god pokušavali preskočiti ga, ili ga srušiti – to nam nije moguće. Taj zid nam je dan kako bismo u potpunosti bili svjesni kako svojim snagama ne možemo.
Jedina nam je tada nada da svoj život prepustimo Bogu. Kao što kaže sestra Faustina, da se podložimo volji Božjoj. Čin povjerenja u tami naše vjere je najveći izraz časti Bogu.
Mi ipak više volimo puno sati utješne molitve. I ona je dobra. Međutim, kada u tami i mukama života duše ugledamo Isusa i čujemo “Ja sam uvijek u tvom srcu”, tada nas više nitko nikad neće razuvjeriti da je Bog jedini naš spas!
Isuse, uzdam se u Tebe!

Kad sam vidjela da mi ljudi mogu samo malo pomoći, utjecala sam se više Isusu, najboljem Učitelju. Kad me je opet spopala nesigurnost, da li je glas koji mi govori od Gospodina – u svojoj nutrini održavala sam razgovore u dvoje s Njim. Trenutačno prođe mnome neka snaga i ja rekoh:“Ako si ti uistinu moj Bog koji se sa mnom susrećeš, tada te molim da se ova učenica ispovijedi još danas. Taj će me znak ojačati.“ U istom trenutku molila je djevojka za ispovijed.

Majka razreda čudila se nad ovom izvanrednom promjenom. Ipak pobrinula se odmah za ispovjednika, a djevojka se ispovijedala s velikim kajanjem. U svojoj duši čula sam u tom trenutku ovaj glas:“Vjeruješ li mi sada?“ Ponovno je neka čudesna snaga prožela moju dušu i unijela sigurnost i snagu, tako da sam se čudila kako sam samo za jedan trenutak mogla sumnjati.

Dn 74b-75a

Siguran sam da smo kad kad i mi tražili kakav znak od Boga. Znam da neki to čine vrlo često, dok drugi misle da ne bi trebali Gospodina iskušavati. Kako rekoh, neki za svaku sitnicu okreću stranice Svetog pisma ne bi li im Bog dao znak. K tome, još i pogrešno protumače ono što piše. Isto tako u svakodnevnom životu stalno imaju potrebu nešto pripisivati Gospodinu kao čudesno i izvanredno. To je znak duhovne nezrelosti, a često i stranputice. Sestra Faustina je tražila znak.

Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima,pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak:

Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 10-14)

Bog daje znak! Najveći znak je On sam! Kako bi se izvršila Njegova sveta volja u našem životu On nam šalje ljude koji su nam znak. I tebi je netko poslan kao znak. On dopušta neke događaje kao znak, ma kako teški bili. Što ti poručuje Bog po njima, razmisli na tren? On će sve učiniti kako bi čuo njegove riječi: „Vjeruješ li mi sada?“

O koliko smo za života već vidjeli znakova i čudesa, a opet ne vjerujemo, i ponovno ih tražimo!?

Neka, dat će Bog, samo da nam vjera poraste.

»Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« (Mk 9,24)

Kad sam poslana na liječenje u kuću u Plocku, imala sam sreću kapelu nakititi cvijećem. Bilo je to u Biali. Sestra Tekla nije imala uvijek dovoljno vremena, tako da sam često sama kitila kapelu. Jednog dana donijela sam najljepših ruža da bih njima ukrasila sobu jedne određene osobe. Kad sam došla na ulaz ugledah Isusa, koji je stajao na tom ulazu i prijazno me upita: “Moja kćeri, kome donosiš to cvijeće?“ Moja šutnja bila je odgovor Gospodinu, jer sam u tom trenutku spoznala da sam toj osobi bila podložna na profinjeni način, što prije nisam zamijetila. Isus je odmah nestao. Odmah sam bacila cvijeće na pod i pošla Presvetom sakramentu sa srcem punim zahvalnosti za milost samospoznaje. O Sunce Božje, kod tvojih zraka duša vidi i najmanju prašinu koja ti se ne sviđa.

Dn 71

U starom zavjetu više puta čitamo kako je Jahve Bog bio ljubomoran: Jer je Jahve, Bog tvoj, što stoji u sredini tvojoj, ljubomoran Bog; gnjev bi Jahve, Boga tvoga, usplamtio protiv tebe i istrijebio te sa zemlje. (Pnz 6, 15) Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Ta Jahve – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran. (Izl 34, 14) Sve će to učinit’ ljubomora Jahve nad vojskama. (Iz 37,32) Tad Jahve, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. (Jl 2, 18)

Kad god je narod volio nekog drugog više nego svoga Boga i Stvoritelja, pokazana mu je ljubomora. Kad se okrenemo od Stvoritelja ka stvorenju, tada remetimo ravnotežu u svojoj duši. Tu ravnotežu i prvotnu usmjerenost prema Gospodaru svega stvorenog odredio je sam Bog. Jer sve što je stvoreno „bijaše dobro“.

Koliko nosimo i primamo darove koji nisu iskreni? Kao što je Faustina bila podložna nekoj osobi na profinjen način, i mi smo možda isto tako na neki način zarobljeni ili smo druge porobili svojim ugledom, položajem, novcem… Svi padamo u sličnu napast, te i nas danas Isus pita slična pitanja:

Kome nosiš te darove?

Zašto tako dugo vremena provodiš sa tom osobom?

Zašto si toga čovjeka izabrao za prijatelja?

Zašto se tako oblačiš?

“Kome donosiš to cvijeće?”

Pred sliku Milosrdnog Isusa!

Za vrijeme cijelog razmatranja vidjela sam Isusa na oltaru u bijeloj odjeći. U svojoj ruci držao je moju bilježnicu u kojoj sada pišem. Kroz cijelo vrijeme Isus je prelistavao stranicu po stranicu bilježnice i šutio. A i moje srce nije moglo podnijeti u duši rasplamsali žar. Usprkos nastojanju volje – htjedoh se svladati i ne pokazati svojoj okolici što se događa u mojoj duši – osjetila sam na kraju razmatranja, da sam savršeno neovisna od sebe same. Isus mi reče: “U ovoj bilježnici nisi sve napisala o mojoj dobroti prema ljudima. Ja želim da ništa ne ispuštaš i hoću da se tvoje srce učvrsti u savršenom miru.“

Dn 459

Sveti ili veliki tjedan, a osobito sveto trodnevlje je prilika da otkrivamo veliku Božju ljubav prema nama ljudima. Kada čovjek ima veliku ljubav prema nekomu, onda je njegov miljenik: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2,14).

Isus je vidljiva ljubav svoga Oca. Bog je svoju veliku ljubav prema nama želio pokazati, učiniti nam vidljivom poslavši nam svoga sina Isusa Krista utjelovljenu ljubav: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16).

Taj Bog na veliki četvrtak u svojoj otkrivenoj Ljubavi čini nešto svojstveno svojoj biti: Pere noge svojim učenicima! Kao da se nije dosta ponizio sišavši na zemlju nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik (Fil 2,7).

Očito da za Božju dobrotu i ljubav ne postoje granice. Bog se nikad ne umara praštajući, kako reče papa Franjo. Granice ljubavi su bezgranične. Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam«( Mt 18,22).

Ljubav je istinska tek ona koja služi. Ljubav poniženja, nepriznavanja, prezira. Bez računice i poštovanja. Nenagrađivana, već čista i slobodna. «Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« (Lk 17,10) Ljubav nerazumna! Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« ( Iv 13, 6).

Ali time nisi sve napisala o mojoj dobroti prema ljudima ( Dn 459).

Ako je ljubav koja služi prava ljubav, kakva je tek ljubav koja je nestala u ljubljenom? »Ovo je tijelo moje – za vas. ( 1 Kor 11, 24). Uzmite i jedite, uzmite i pijte! Tako njegovo tijelo postaje naše. Njegova ljubav naša. Njegov život naš. Tako razdani Isus u euharistiji čini da se u nama rađa novi čovjek. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate (Iz 43,19)? Ta novina, to je posinjenje nas samih te možemo zajedno s Kristom klicati »Abba! Oče! » ( Mk 14,36).

Euharistijom postajemo pobožniji, Božji, te više nismo svoji jer „On nas stvori, i mi smo njegovi“(Ps 100) koji za nas umrije i uskrsnu.

I dok blagujemo Krista na posljednjoj večeri mi se Njime zaodijevamo. Ta odjeća je čista ljubav koja nas prožima. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. ( 1 Kor 15,53) Tako po euharistiji „živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (Gal, 2, 20) I danas primi sveti Oče ovu večernju žrtvu u kojoj ti se darujemo zajedno sa Tvojim Sinom Isusom Kristom. Neka Ti bude ugodan prinos. Amen.

Kad sam se uskoro razboljela nakon prvih zavjeta i usprkos srdačne i brižljive njege, sa strane mojih poglavarica kao i liječničkih zahvata, nije se moje stanje popravljalo a niti pogoršavalo. Do mene je tada doprlo mišljenje da se pretvaram. Tim je započela moja patnja, udvostručivši se. To je trajalo prilično dugo. Jednom se požalih Isusu da sam teret sestrama. Isus uzvrati: “Ti ne živiš za sebe nego za duše. Iz tvoje patnje druge duše izvlačiti će korist. Tvoje ustrajno trpljenje donijet će im svijetlo i snagu podložiti se mojoj volji.”

Dn 67

Poznati duhovni pisac i mistik Thomas Merton napisao je knjigu koja nosi naslov “Nitko nije otok”. U njoj između ostaloga kaže kako čak ni pustinjak nije sam. Ako smo u Kristu, tada smo njegovo mistično tijelo i tako smo povezani s drugima u svim segmentima našeg života.
Faustinu danas Isus poučava o nečemu vrlo sličnom. Njezine patnje nisu samo njezine i ne odnose se samo na nju. One imaju puno dublji i širi smisao: “Iz tvoje patnje druge duše izvlačit će korist”. Naš život Isus promatra u sklopu cjeline. Nismo mi sami, nismo otoci. Mi smo kvasac, sol ili pak svijetlo. Kao što primamo, tako drugima i dajemo.
Neka danas iz tvoje patnje žive druge duše. Prihvati je stoga i tako ćeš je posvetiti. Trpeći za druge.

Čula sam glas u svojoj duši: “Tvoj teški rad promijenit ću u najljepše bukete ruža čiji se miris uzdiže do mog prijestolja.” Od tada sam se trudila cijediti krumpire ne samo u tjednu koji mi je određen za kuhanje, nego sam pokušavala u tjednu drugih sestara njih zamijeniti u ovom radu. Ne samo kod ovog posla, nego kod svakog težeg rada trudila sam se kao prva pomoći, jer sam upoznala kako se to Bogu sviđa.
O neiscrpivo dobro čiste nakane, koje ispunja sve naše djelovanje i koje se čini Bogu vrlo ugodnim!

Dn 65 b

Isusu se sviđa teški rad. Zanimljivo i slično je rekla sv. Terezija Avilska jednoj majci koja je dovela svoju kćer u samostan. Majka je rekla da je djevojka pobožna i da zna moliti, a sveta Terezija koja je naučiteljica molitvenog života reče otprilike ovako: “Mi ćemo je naučiti moliti, ali ako nije naučila raditi, onda je ni mi nećemo uspjeti naučiti.” Rad, često fizički je dakle vrlo potreban. Sveti Benedikt je također to vrlo dobro znao. I danas još vrijedi njegovo poznato geslo “Ora et labora” – moli i radi. Zanimljivo je da danas neki žele samo moliti i slaviti Boga. Pa zar i sveti Pavao nije živio od rada svojih ruku? Pa i sam Isus je radio sa svetim Josipom. Zar sam ja veći od njih?

Često se misli da fizički rad nije za svećenika, redovnika, profesora i drugu “gospodu”. Isus kaže da se njemu to baš sviđa i da će po radu udijeliti obilje blagoslova. Stoga neka svaki naš fizički rad bude tijelu na korist a duši na spasenje.