Poziv se može ticati nekoga životnog izbora i može postati zvanje u klasičnom smislu (posvećeni život, bračni život, neko određeno poslanje u Crkvi ili u društvu). Pozivi koje nam Bog upućuje odnose se ipak vrlo često na malene stvari iz svakodnevnoga života: nekomu ili nešto oprostiti, imati povjerenja u nekoj teškoj situaciji, učiniti neku uslugu osobi koju smo susreli na svome životnom putu, naći vremena za trenutak molitve… Od velike je važnosti prepoznati te pozive i na njih odgovoriti jer nam, iako se tiču naizgled malenih stvari, otvaraju put na kojemu možemo naći izvanredno bogat i obilat život, bogatiji i obilatiji nego što mislimo. Svaki odgovor na Božji poziv, pa makar bilo i nešto posve malo, daje nam više života, više snage, novo ohrabrenje, jer se Bog daje onomu tko se otvori njegovim pozivima.

Farizejima koji se sablažnjavaju vidjevši Isusa kako jede s carinicima i grješnicima, on u Evanđelju odgovara: ‘Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike'( Lk 5,31). Ova rečenica izražava beskrajno milosrđe Boga koji čovjeka ne zove zbog njegovih zasluga, nego iz čiste dobrote, Boga koji ne želi da čovjek ostane zatočenik svoje prošlosti. Neovisno o tome koliko je čovjek zalutao, Bog mu uvijek nudi budućnost. Ovaj tekst ima još jedan cilj: objasniti nam da najučinkovitije sredstvo za izlaženje iz grijeha i bijede nisu ni osjećaj krivnje ni samosažaljenje, nego otvaranje Božjim pozivima koji nam dolaze danas, bez obzira na naše stanje. Pozvan je čak i onaj koji je najdublje ogreznuo u zlo, i tako mu se otvara put spasenja.

…nadodajmo da treba shvatiti da budućnost koju nam otvaraju Božji pozivi nije uvijek dugoročna, nije uvijek reflektorsko svjetlo koje bi našemu životu dalo dalekosežno usmjerenje. Katkada nam se nudi koračić “samo za današnji dan” (kako kaže sveta Terezija iz Lisieuxa), nešto što se tiče samo današnjega dana, no to je dostatno da bi čovjek živio i napredovao iz dana u dan, da bi našao smisao svojega života i ustrajao sve dok mu ne bude darovana milost nekih širih perspektiva. Rekao bih čak da nam je bolje ne poznavati budućnost, nego ju otkrivati postupno, kada postane sadašnjost. Često vjerujemo kako bismo bili sigurniji kada bismo imali vlast nad budućnošću. Istina je suprotna: sigurniji smo i mirniji kada živimo s povjerenjem u Boga korak po korak, predajući mu svoju budućnost, ne pokušavajući ju otkriti niti nad njome imati vlasti.

U današnjem svijetu postoji snažna težnja za samoostvarenjem, za osobnim razvojem, za procvatom svih svojih mogućnosti, a nude nam se i bezbrojne tehnike za postizanje istoga. U knjižarama nailazimo na police prepune knjiga na tu temu, a među njima se nađe svega i svačega. U toj čežnji ima nečega opravdanog, ali ju nije uvijek lako uskladiti s jezikom evanđelja koje, čini se, propovijeda nešto sasvim drugo, naime odricanje i samoprijegor. Ako smo vjernici, ne možemo zanemariti ove Isusove riječi: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.’ (Mk 8, 35-36)

Ne možemo zapostaviti ni ovu rečenicu Terezije iz Lisieuxa: ‘Kada bismo znali što sve dobivamo kada se odričemo sebe!’ U tome ima istine koju bismo trebali shvatiti i uključiti u svaki istinski duhovni hod.

Kada u misli i srce s vjerom primamo riječi Svetoga pisma, na tajanstven nam je način darovana Božja prisutnost jer Bog stanuje u svojoj Riječi. Mi nismo uvijek takvi; vrlo rijetko u punini nastanjujemo riječi koje izgovaramo. One su katkada površne, čak i lažljive. Kad nekome kažem: “volim te”, mogu stanovati u toj riječi, moju joj dati svu težinu svoje slobode, angažmana i vjernosti, no ta ista riječ može biti i laž, i zapravo značiti: “prohtjelo mi se iskoristiti te na trenutak”. Bog je istina, on potpuno stanuje u svakoj svojoj riječi i daje se u potpunosti. U srce primiti Riječ znači, dakle, primiti Božju prisutnost, primiti iskrenu i istinsku ljubav kojom nas ljubi.

Od životne je važnosti da se u borbama oslonimo na Sveto pismo. U apostolskoj pobudnici Novo Millenio Ineunte u kojoj Crkvi nudi svoj program za treće tisućljeće, papa Ivan Pavao II. kaže da je kršćanin koji ne moli u opasnosti. Na sličan način rekao bih da je u opasnosti kršćanin koji redovito ne čita riječ Božju. To je pitanje života i smrti: ” Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Jahvinih”(Pnz 8,3). Vladajući mentalitet i jezik kojim govore mediji unose takvu pomutnju, a mi smo tako slabi, pa se ne bismo smjeli odreći svjetla i snage koji nam dolaze iz Biblije.

Treba, osim toga, znati da se spasenje nužno ne sastoji u tome da znamo odgovore na sva ta pitanja. Spasenje, cijeli naš životni put, često se sastoji u tome da imamo hrabrosti neka možda i opravdana pitanja ostaviti bez odgovora (što je uvijek bolno) i postaviti se na drugu razinu, odnosno postaviti pitanje: Na kraju krajeva, što u svemu tome Bog od mene očekuje?

Prvi poziv koji nam Bog upućuje u svakoj, a napose u teškim situacijama, jest poziv na vjeru: vjerovati da je Bog prisutan, da je vjeran, da sve drži u svojoj ruci, da nas ne zaboravlja. Budući da je Bog Otac, najdublji i najradikalniji poziv koji nam upućuje jest poziv na povjerenje. Drugi poziv koji nam upućuje jest poziv na nadu: pomoć očekivati od njega, a ne samo od svojih vlastitih snaga. Svoju sigurnost polagati u njega, a ne u raznorazna ljudska jamstva koja smo stvorili.

Na toj osnovi vjere i nade moći ćemo, kada nam bude upućen, primIjetiti i poziv na ljubav: poziv na istinitiju i čistiju ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi.

Živjeti u vjeri znači i prihvatiti određenu tamu, naime, da ne možemo imati sve odgovore koje bismo htjeli. To je za nas frustrirajuće jer se odnosi na duboku psihološku potrebu za sigurnošću. Iluzija je misliti da ćemo biti sigurni, smireni i mirni kada budemo imali odgovore na sva svoja pitanja. To bi značilo da je naša sigurnost u našim sposobnostima razumijevanja i kontroliranja prilika razumom, što je pogrešno. Prihvatiti da ne možemo sve razumjeti – to je ponizno držanje puno vjere, to znači prepoznati svoje granice i svoju istinsku sigurnost polagati samo u Boga.

Naučiti ljubiti znači isto tako postupno otkrivati da je najosnovniji duhovni stav (koji je paradoksalno i najteži) raspoloživost za primanje. Najosnovniji, jer Bog nas je prvi ljubio. Najteži, jer pretpostavlja mnogo poniznosti. Rekao sam da možemo biti sretni samo ako besplatno dajemo, ali ovdje tvrdim nešto što je jednako tako važno: ne možemo besplatno davati ako nismo naučili besplatno primati, dati se besplatno ljubiti u svojoj slabosti i svojemu siromaštvu.