O knjizi “Duhovni put” Mauritius Wilde
Knjiga „Duhovni put“ Mauritiusa Wildea govori o putu duhovnog rasta, traženju Boga u svakodnevnom životu. Autor kroz jednostavna razmatranja potiče na molitvu, sabranost, tišinu srca. Posebno naglašava važnost unutarnjeg mira, strpljenja, povjerenja u Božju prisutnost koja djeluje u svakodnevnim okolnostima života. Ova knjiga vodi čitatelja prema dubljem odnosu s Bogom, životu koji se gradi na vjeri, nadi, ljubavi.
Tako (djeca) žive neispunjene želje roditelja, drže ne okupu davno propale brakove, pokušavaju posredovati, tješiti zbog gubitka rodbine i još mnogo toga. Kada osoba shvati da je dio svog života nesvjesno žrtvovala za dobrobit vlastitih roditelja, to ju može istinski šokirati.
Međutim tko je zdrav, shvatit će to jednog dana. Odvojit će se od roditelja, prepustiti njima njihove probleme, jer, ustvari, drski su oni roditelji koji svoje probleme prebacuju na djecu.
Duhovni put je rijetko kada opuštena šetnja. Ne moramo trčati, ali se ipak trebamo “požuriti”, kako je Benedikt jednom nazvao taj srednji životni tempo. I on uključuje ekstremne faze. To nas nikako ne bi trebalo plašiti.
Zapravo, jako je jednostavno: samo onaj tko je upoznao svoje krajnosti, poznaje svoju sredinu. Jer sredina se definira iz istog odmaka prema rubovima. Tko izbjegava te krajnosti od početka, ustraje pri osrednjosti koja se, doduše, čini kao prava mjera, ali je u stvarnosti jalova, mrtva.
…Na našim rubovima susrećemo sebe samoga, i tamo susrećemo Boga koji doseže do nakraj zemlje, kako govore mnogi psalmi u Bibliji.
Kada mi odjednom sine kakav sam, kada oko mene nema ljudi koji mi daju društveni rang, onda može biti da se osjećam potpuno “gol”. Svaka društvena uloga skriva opasnost da se čovjek s njom poistovjeti, da čovjekova osobnost više ne dolazi do izražaja. Ja kao otac ili majka, ja kao liječnik, ja kao učitelj, ja kao namještenik velike i uspješne firme – bezbroj je mogućnosti za traženje identiteta izvan sebe samoga. … Biti majka znači možda puno više nego što me drugi mogu uvjeriti.
Ne trebamo se odmah uplašiti samih sebe ako se u stadu civiliziranih odjednom osjetimo kao crna ovca, kao neugledan čudak. Onda smo na dobrom putu koji nas više vodi nama samima,a uskoro, opet i sve više, k ljudima.