O knjizi “Krist život duše” bl. Columba Marmion
Knjiga „Krist život duše“ bl. Columbe Marmiona jedno je od najpoznatijih duhovnih djela kršćanske duhovnosti. Autor pokazuje da je Krist središte kršćanskog života, izvor milosti, snaga duše. Kroz razmatranja o vjeri, sakramentima, molitvi vodi čitatelja prema dubljem zajedništvu s Kristom, životu ispunjenom Božjom milošću.
Vjerujte mi, naši grijesi iz slabosti, naša bijeda, naše ljudske obveze neizmjerno manje priječe naše sjedinjenje s Bogom nego ono trajno raspoloženje duše koja želi, da tako reknem, u svemu očuvati vlasništvo nad svojim djelovanjem. Ili treba, dakle, ne da uništimo svoju osobu – to nije ni moguće, a niti Bog to hoće – nego da je dovedemo, ako smijem tako reći, do potpune kapitulacije pred Bogom. Moramo je položiti Bogu pred noge i moliti Boga da on po svome Duhu bude, kao kod čovještva Kristova, prvi pokretač svih naših misli, svih naših osjećaja, svih naših riječi, svih naših djela, svega našega života.
Ima duhova tako privrženih vlastitu načinu gledanja da ih sablažnjuje jednostavnost Božjega plana. I ta sablazan nije bez štete. Te duše, koje nisu shvatile tajne Kristove, gube se u mnoštvu sitnica i često se zamaraju naporom koji ne donosi radosti. Zašto to? Jer sve što naša ljudska domišljatost može učiniti za naš nutarnji život, ne služi ničemu ako svoju zgradu ne zasnivamo na Kristu. “Nitko ne može postaviti drugoga temelja, osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.” ( 1 Kor 3, 11)
Svi smo mi susretali ljude koji nisu kršteni, a koji su ispravni, pošteni, čestiti, pravedni, samilosni, ali to ne može biti doli naravna čestitost. I ako je ne odbacuje, naprotiv, Bog se ipak njome ne zadovoljava. Jer nas je učinio dionicima svoga neizmjernog života, svoga vlastitog blaženstva, što je za nas nadnaravni cilj jer nam je dao svoju milost, Bog traži da naše sjedinjenje s njim bude nadnaravno sjedinjenje, nadnaravna svetost koja ima za počelo tu milost.
Izvan toga plana za nas ne postoji doli vječna propast. Bog je gospodar svojih darova i on je odlučio od vječnosti da mi budemo pred njim samo tada sveti kad živimo po milosti kao njegova djeca.
U Božjim stvarima nemojte se oslanjati na ljudsku mudrost, jer će vas tada Duh Sveti prepustiti toj naravnoj razboritosti. I vama je poznato što je sv. Pavao za nju rekao, da je ona ” ludost pred Bogom” (1 Kor 3, 19). Djelovanje Duha Svetoga se dade potpuno složiti s onim slabostima iz nepažnje, koje nas tako često snalaze i radi kojih se kajemo, s našim nedostacima, s ljudskim bijedama, s našim poteškoćama, s našim napastima. Naše prirođeno siromaštvo ne odbija Duha Svetoga: On je ” Otac ubogih”, kako ga Crkva naziva.
Nadnaravni život nije u osjećajnosti. Ako Bog daje da osjetimo slatkoću njegove službe i u svojim sjetilnim moćima, trebamo mu zato zahvaliti da se tim unutarnjim darom poslužimo kao stepenicama, da se popnemo na više, kao sredstvom da povećamo svoju vjernost, ali ne smijemo se uz to prilijepiti, a osobito ne smijemo svoj unutarnji život zasnivati na toj sjetilnoj pobožnosti. To je vrlo nestalan temelj. Isto tako možemo biti u zabludi misleći da smo napredovali na putu savršenosti, jer je naša sjetilna pobožnost vrlo intenzivna, kao kad sebi utvaramo da nimalo ne napredujemo, jer se duša nalazi u duhovnoj suši. Što je, dakle, pravi temelj našega nadnaravnoga života? To je vjera, a vjera je krjepost koja se vrši našim višim moćima: razumom i voljom.
Sredstvo da se stavimo u dodir s Kristom jest vjera u njegovo božanstvo, u njegovu svemoć, u neizmjernu vrijednost njegovih zadovoljština, u neiscrpnu učinkovitost njegovih zasluga.
…Vjerom je dodirnula i ozdravila je. Bilo je, kaže on, mnogo ljudi koji nisu vidjeli u Isusu Kristu ništa drugo nego čovjeka, i koji nisu shvatili božanstvo koje je bilo skriveno njegovim čovještvom. Oni se nisu znali dotaknuti, jer njihova vjera nije bila onakva kakva je trebala biti.
Duhovni se život sastoji prije svega u promatranju Krista – da bismo u sebi ostvarili njegovo stanje Sina Božjega i njegove krjeposti. Duše, koje stalno drže oči uperene na Krista, u njegovu svjetlu razabiru što se u njima protivi procvatu božanskoga života: one tada traže kod Isusa snage da uklone te zaprjeke, da bi mu tako omilile. One ga mole za potporu njihovoj slabosti, da im udahne i bez prestanka povećava tu temeljnu dispoziciju, na koju se svodi sva svetost, da naime uvijek traže ono što je po volji njegovu Ocu.
Zašto se, dakle, nalazi malodušnih duša koje sebi govore da svetost nije za njih, da savršenost ne stoji njima nadomak? Koje kažu, kad im se govori o savršenosti: “To nije za mene: Ja ne bih mogla postići svetosti.” Znate li u čemu je uzrok što one govore tako? U nedostatku vjere u snagu zasluga Kristovih. Jer to je volja Božja, da bi se svi posvetili. “Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1 Sol 4, 3).
Dva su neprijatelja takve ispovijedi jednostavne i ponizne: rutina i skrupuloznost. Rutina nastaje gotovo uvijek iz običaja. Najbolji način da je odstranimo jest da pobudimo svoju vjeru u veličinu ovoga sakramenta. Rekao sam vam: svaki put kad se ispovijedamo, čak i kad se optužujemo samo za lake grijehe, Isus prinosi Ocu svoju krv da bi nam ishodio oproštenje. Skrupula se sastoji u tome da se nebitno uzme za bitno, da se bez razloga zadržavamo na detaljima ili na okolnostima, koje ništa ne pridodaju bitnosti grijeha, ako uopće i ima grijeha. Treba imati želju da se kaže sve što je čovjeku na srcu. To je lako kad se ima izvrstan običaj svaki se dan ispitivati o događajima toga dana. Ako ima nekih sumnja, i te nas sumnje pritišću, treba primiti kao dio pokore onu neugodnost koja odatle nastaje, da kažemo ono što znamo. Bog ne želi da ispovijed postane mučenje za dušu, nego, nasuprot, da joj ona donese mir.
Kad uđete u koju crkvu i vidite malu svjetiljku koja gori pred svetohraništem i otkriva vam prisutnost Isusa Krista, Sina Božjega, neka vaše poklecanje ne bude obred iz puke konvecionalnosti, izvršeno iz običaja, nego čin temeljite vjere i dubokoga klanjanja pred našim Gospodinom, kao kad biste ga vidjeli u punom sjaju njegove vječne slave.