Dnevnik sestre Faustine – Svetište Božjeg Milosrđa

Kako je nastao Dnevnik svete Faustine

Sestra Faustina započela je pisati svoj Dnevnik 1934. godine i pisala ga je sve do svoje smrti, 1938. godine.

Poslije smrti sestre Faustine, rukopisi dnevnika su ostali u njezinoj kongregaciji. Tu su ostali dobro sačuvani, tako, da osim nekoliko osoba većina kongregacije nije ništa znala o postojanju spisa. Po prvi puta je Dnevnik prepisala sestra Wawera Olszamowska po nadredbi generalne poglavarice Michaele Moraczewske. Taj prijepis nije bio u potpunosti točan jer su neke riječi dodane ili ispuštene, izmijenjeni su bili neki izričaji i neki tekstovi su se nepažnjom previdjeli. 1950. godine Krakowska nadbiskupija je ipak potvrdila ovaj prijevod.

Dnevnik su ponovno iz originala točno prepisali pater Izydor Borkiewicz OFM Conv, i s. Beata Piekut iz Kongregacije sestara Naše Gospe od Milosrđa. Sve napomene o tekstu obradila je i napisala s. Beata. 1967. godine taj je prijepis isto potvrđen od Krakowske nadbiskupije i priložen spisima za informativni proces u Rimu. Nakon što se tekst u Rimu ispitao i nakon što je 1979. ponovno odobrena pobožnost Božjem milosrđu, prema ovome prijepisu je 1981. po prvi puta i tiskan Dnevnik sestre Faustine.

Prvo izdanje Dnevnika bilo je poljsko, 1981. godine, nakon kojega je uslijedilo još jedno poljsko, 1983. godine. U Njemačkoj je Dnevnik izdan po prvi puta 1990. godine, a na temelju toga njemačkog izdanja, Dnevnik je od hercegovačkog franjevca fra Stanka Pavlovića preveden na hrvatski jezik, i po prvi puta izdan na hrvatskom jeziku 1998. godine.

Što se tiče samog pisanja Dnevnika, treba reći da je prvotno jedan dio svoga Dnevnika sestra Faustina bila spalila, ali joj vlč. Sopoćko, njezin ispovjednik, nalaže da uništeni dio ponovno napiše i istodobno da trajno unosi svoja iskustva. Tako je u znatnijem dijelu Dnevnika došlo do zbrke u vremenskom tijeku događanja, jer sestra Faustina piše o onome što se događalo prije a istodobno i o onim trenucima kroz koje je prolazila u vremenu kada i zapisuje događaje.

Kao cilj vođenja Dnevnika, sestra Faustina sama navodi da želi time jednoznačno slijediti Gospodinove upute i zapovijedi svojih ispovjednika, vlč. Sopoćka i patra S. Andrasza. Češće upućuje na to da je imala jasnu dozvolu za pisanje od svojih pretpostavljenih, što je za nju bilo potvrđivanje Božje volje. Dnevnik nije trebao biti namijenjen, prema njezinom shvaćanju, širem krugu čitatelja, pogotovo za njezina života. Stoga se odlučno skrivala pri zapisivanju od svojih susestara, o čemu svjedoče na nekoliko mjesta prekinute i nedovršene rečenice.

Ona k tomu priznaje da je njena žarka želja da svojim Dnevnikom učini ljudima spoznatljivom Božju dobrotu i milost. Sestra Faustina je u Dnevniku zapisivala svoje doživljaje i izvanredne milosti. Njena pažnja bila je usmjerena pretežno stvarima nutarnjeg života i njezine povezanosti s Bogom. Puno mjesta posvećuje poukama, nadahnućima i uputama Božjim, koje obrađuje posebnom brižljivošću. Izuzetno spominje ponekad i vanjske događaje. Na ponekim stranicama pribilježava svoje misli i zaključke iz svojih meditacija ili duhovnih predavanja, ponekad pribilježuje neposredno sadržaj svećeničkih pouka. Opise činjenica često isprepliće s molitvama. U svoje vlastite rečenice ugrađuje Isusove riječi ili završava svoje priče Isusovim riječima. Vrlo često završava s molitvenim obraćanjem Bogu ili činom zahvale i zanosa prema Božjem djelovanju.

Iz Dnevnika saznajemo o njenim duhovnim poteškoćama i tamama, kao i o njezinim mističnim uzdizanjima, prosvijetljenjima i duhovnim utjehama. Dnevnik nam otkriva izrazito i uvjerljivo beskrajnost Božjeg milosrđa. Ne poučava samo o milosrdnom Otkupitelju nego potiče i na Njegovo štovanje. Posebnost Dnevnika je njegova pouka i poticaj za intenzivniji nutarnji život s Bogom.