30. 05. 2006. na Ivanu Aršku imala sam nezgodu na maturalcu. Pala sam s prozora na kojem sam sjedila. Bio je to prozor na jedanaestom katu. Tada sam bila sama, ali samo u vidljivom svijetu, jer samo dragi Bog zna koga mi je sve poslao da me čuva. Pala sam u visoke borove, odnosno vjerojatno mi je granje jednoga bora ublažilo ozljede. Slomila sam obje noge i ključnu kost, zadobila potres mozga i zbog toga bila u komi.

Treći dan kome, obitelj, rodbina i prijatelji počeli su moliti devetnicu Božanskog milosrđa, a ja sam se bez posljedica probudila iz kome posljednjega dana devetnice. Bez ikakvih težih posljedica, bez trajnog oštećenja ili komplikacija.

Bila je nedjelja Presvetog Trojstva i moji roditelji toga su jutra došli k meni, ne znajući da sam se probudila. Nisam se ničega sjećala vezano uz pad. Dok sam bila u komi, tata je došao k meni već sljedećeg jutra, jer se nezgoda dogodila u Češkoj, a mama nije mogla doći dok nije riješila papire za putovnicu. Tata je imao veliku nadu i vjeru u moj oporavak, jer kada je bio u mojoj sobi i kada mi se obratio, rekao je da sam pustila suzu. Znao je da sam ga čula i da će sa mnom sve biti dobro.

Oporavak je trajao oko pola godine i cijelo je vrijeme majka bila uz mene. Novinari su od toga stalno pokušavali napraviti senzaciju, ali prava senzacija, pravo čudo, jest naš dragi i milosrdni Bog: Otac, Sin i Duh Sveti. Samo je On mogao sve tako posložiti.

Znala sam imati problema s nesanicom i zbog toga sam se često osjećala iscrpljeno i bezvoljno, ali nikada nisam sumnjala u Njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu. Često sam pisala dnevnik pa sam jednom prilikom, obraćajući se nebu, napisala: kada bi barem anđeli pomogli pronaći način koji će me osloboditi. Mislila sam na to kako sam se osjećala, zarobljeno u svemu tome. Na radnom stolu imala sam ceduljicu na kojoj je pisalo: umrijeti znači nestati, a ne živjeti znači vidjeti, čuti, znati, a ne sudjelovati. Imala sam volje, ali nisam imala snage. Kada ne spavaš danima, jedva imaš snage disati. Na tu sam ceduljicu napisala i ovo: ne traži čuda, budi čudo. Ne znam odakle mi te riječi, ali bile su snažne i one su me održale. Pala sam doslovno, ali silan Bog me je podigao i vratio mi radost spasenja. Utisnuo mi je u srce samo svoju čistu ljubav i ona mi je dovoljna. S njom imam snage za sve, pa čak i kada ne mogu spavati, disati ili nešto raditi, snage uvijek imam da mi se srce smije.

Sve je Njegova zasluga, sve je Njemu na slavu. S ljubavlju nosim svoj križ, koji i nije toliko težak, jer znam da je On svojim križem pobijedio smrt i znam da se ne moram ničega bojati. Do mene je bila samo volja za životom, a sve ostalo bila je Njegova volja. Čuo je moje vapaje i uslišao moje molitve. Zato ću dovijeka klicati Imenu Gospodnjem: Slava tebi, Kriste!