A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Mk 1, 14-20

Razmatranje

Razmatrajući današnje evanđelje, želja mi je provesti vas kroz nekoliko kratkih misli i tema, koje mogu biti korisne i za vaše osobno razmatranje;

1. Ivan je predan – Nakon što je Ivan predan nastupa Isus. Očito je da kod Gospodina postoji slijed događaja i da sve ima smisla. Čak i smrt Ivana Krstitelja. Taj slijed nam nam se otkriva u Isusu, a time se jasno očituje volja Nebeskog Oca. Mislim da bismo i mi u svom životu trebali otkriti slijed za naše korake, i tako uviđati volju Božju. Nemamo potrebu išta pretrčavati i preskakati.

2. Isus naviješta evanđelje- Nakon smrti Ivana Krstitelja, najvećeg rođenog od žene, može dakle doći još i veći- Isus. To je za nas i za „sav narod“ radosna vijest. Mi slušamo i gledamo i blagujemo Onog kojeg su toliki željno iščekivali i za kojim su čeznuli. Blago vašim očima što gledaju, i ušima što slušaju, govorio je Isus. Jesam li ja stvarno svjestan toga blaga. O, Bože hvala Ti!

3. Ispunilo se vrijeme – Očito je da sve ima svoje vrijeme. U svetom Pismu se često navodi baš ta misao. Npr. „ U punini vremena odasla Bog Sina svoga.“ Kada Bog nešto čini, onda je to u pravi čas. On ne može zakasniti kako ga neki sporim smatraju. Možda je danas baš punina nekog tvog vremena?

4. Približilo se kraljevstvo Božje, obratite se – Naše obraćenje nikad nije bez smisla. Smisao je Blizina Kraljevstva. Kad osjetimo blizinu Kraljevstva, a to je Bog, onda se naše misli i djela obraćaju u sličnost djelima Isusovim. Dokle god ne osjetimo blizinu Božju, nema obraćenja. Pitajte nekog obraćenika i čuti će te da je negdje kod nekog doživio i osjetio blizinu Božju. Obraćaju li se drugi uz mene?

5. Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi- Vjera je stalni polazak. To nije istočnjačko stanje mira. To je put, jer se i sam Isus nazvao Put. Tvoja vjera kao uspon na goru Karmel. Taj put te mijenja. Više nisi samo ribar, ili samo Petar, nego si ribar ljudi i Stijena. Po Isusu dobivaš veće dostojanstvo i ulogu. Moraš se odazvati i dopustiti da te promjeni. A tko od nas voli mijenjati navike. Ljudi koji imaju rak pluća i dalje se ne mogu odreći cigareta. Za ne vjerovati?!

6. Oni ostaviše sve- Bog po proroku govori da Ga mogu naći samo oni koji ga čitavim srcem traže. Ako si spreman tako učiniti, onda ćeš plakati svim svojim suzama i smijati se punim srcem kako kaže pjesnik. A ako si mlak, pazi da te ne ispljune iz usta kao što piše u Otkrivenju.

Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: “Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?” Nato im Isus reče: “Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!” “Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.” “I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino poderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego – novo vino u nove mješine!”

Mk 2, 18-22

Razmatranje

Današnje evanđelje nam nameće post za temu našeg razmatranja. Zapadni čovjek će svojim stavom o postu izreći i napisati mnoštvo rasprava i knjiga. O postu se govori ne samo u kršćanstvu, nego i u drugim religijama i svjetonazorima. Možemo sve svesti na jedan zaključak: Postiti je dobro i potrebno. Postiti je korisno za dušu i tijelo. Stoga o postu i ne bismo trebali raspravljati  i dovoditi ga u pitanje, nego bi jednostavno trebalo postiti.

Mislim da će današnje evanđelje učiniti olakšanje svima onima koji ne poste. Oni će napokon naći opravdanje za svoj ne – post. Ni manje ni više, nego to opravdanje kao da dolazi iz Isusovih usta. Opravdanja za odricanje od hrane su otprilike ova: važnije je postiti od grijeha; postiti od jezika i zla govora; bolje nekom pomoći i učiniti dobro djelo; čitati Sveto pismo i tko zna kakva još sve djela možemo činiti da izbjegnemo post. Često su to dakle puki i pusti i prazni izgovori za fine obroke koje spremamo bez mesa tih posnih dana. Obično se može naći tada fina riba ili isto tako nešto fino i lagano. Zapravo to je prava prilika da napokon izvučemo neko staro jelo iz paučine, nešto što dugo nismo jeli. Sve naravno kako bismo postili. Od toga nisu imune ni samostanske, župne i druge crkvene kuhinje. Kako postimo i kako jedemo vidi se na našoj vanjštini. Ako je naš duhovnik preč.. Ivan Šešo, rekao da vidi na licu bogoslova da li i koliko moli, onda se još jasnije vidi tko i kako posti. Neke grijehe i možemo skriti, ali za post nisam baš siguran.

Sveti Ivan Kasijan je proždrljivost ubrojio među osam glavnih strasti, stavljajući je na prvo mjesto. On kaže: „ Kako ćemo se boriti protiv jačih neprijatelja ako nismo u stanju svladati najslabijeg?“. A to je upravo proždrljivost, neumjerenost u jelu i piću.

Isus u današnjem evanđelju govori: Postit će kad im se ugrabi zaručnik. On nije rekao da nećemo postiti, već da hoćemo. Osobito onda kad nam je ugrabljen Zaručnik. Pitanje za sve nas: Zar ne osjećamo da nam je Gospodin ugrabljen, da je nestao, da je daleko od nas i mi od Njega? Zar se u našoj Crkvi, samostanima, obiteljima ne vidi praznina koja umjesto živog Isusa zauzima sve više prostora? Kako je moguće to ne vidjeti? Ili ipak vidimo? Sve je to nedostatak živog Boga, našeg Zaručnika. Pa kad nema zaručnika, onda treba biti post, reče Isus! Post ispunjava prazninu i dovodi Zaručnika.

Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: “Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?” Isus im odgovori: “Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?” I govoraše im: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!”

Mk 2, 23-28

Razmatranje

Isus je osuđen jer „buni narod“. On je iz bare svih tih židovsko-farizejsko – pismoznanačkih propisa i religijskog ustroja onog doba i pogleda na svijet i Boga, jednom lakoćom i jednostavnošću kršio te propise. Uzmutio je baru sigurnosti i mira koji proizlaze iz vršenja zakona. Slušamo s početkom ove godine kako je Sveti Otac u propovjedi kod zaređenja dva biskupa rekao „da su apostoli bili sposobni prihvatiti Božji nemir prema čovjeku i Boga nositi ljudima, stoga se zahtijeva od biskupa da nasljeduju apostole. Dopustite da vas obuzme nemir Božji!“ I nastavlja: „Biskup mora imati nemirno srce, koje se ne zadovoljava običnim stvarima ovoga svijeta, nego se, slijedeći nemir srca, u svojoj nutrini ima sve više približavati Bogu, tražiti njegovo Lice, da Ga sve bolje upozna, kako bi ga mogao sve jače ljubiti“ – ustvrdio je Sveti Otac i nastavio:

Mora imati nemirno, ali i budno srce da može „razlučivati istinu od prividnosti“. Biskup mora biti ponizan da se pokloni Bogu koji je postao toliko stvaran i jednostavan da proturječi našoj oholosti, koja ne želi vidjeti tako bliskog i malenog Boga. I biskup treba biti ispunjen poniznom hrabrošću, ne razmišljati o tome što o njemu misli vladajuće mnijenje nego svoj kriterij mjerenja tražiti u Božjoj istini za koju se zauzima“ – kazao je Benedikt XVI.
I papa dakle govori da je nemirno i budno srce najsličnije kraljevima, apostolima i dakako samom Isusu. Tko je dakle taj koji nam ne da mira u našem vršenju zakona? Zašto nam sigurni i utabani putovi i njihova sigurnost ne donose mir? Tko nas to tjera i u progonstvo kao i Svetu obitelj, apostole i tolike svete? Tko to uzmućuje naš mir? Odgovor je jednostavan: Isus! On je taj koji ne dozvoljava da stanemo. On želi da budemo na putu, da hitimo cilju vječnog poziva, kako reče sveti Pavao.

Isus je snaga onima koji subotom trgaju klasje. Svima onima koji se ne uklapaju u stereotipe religioznog djelovanja. On, Isus, je taj koji je snaga i opravdanje mnogim svecima koje su njihova braća u redovništvu ili biskupstvu progonili i zatvarali. On je srećom živ i uvijek na strani istine, jer sam je On Istina. Isus stoga nadvisuje zakon. Bez Njega on ne bi imao smisla. Možemo zaključiti današnje evanđelje ovako: Vjera je radi čovjeka, a ne čovjek radi vjere. Isus i biskup i svećenik i redovnik i kršćanin je tu radi čovjeka da mu služe, a ne obrnuto, rekao bi Isus!

Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Mk 3, 1-6

Razmatranje

Evanđelje nam u mnogo tekstova donosi izvještaje o ozdravljenjima koja Isus čini na bolesnima. Isto tako vidimo i u Djelima apostolskim da su apostole pratili znakovi i čudesa. Sveti Jakov u poslanici piše da se na bolesnike polažu ruke i da će im biti dobro. Mnogi sveci su također činili čudesa i po njihovoj molitvi ljudi su ozdravljali ili su zadobivali slične milosti.

U današnje vrijeme kada je teologija više antropološka tj. usmjerena na čovjeka, a ne toliko na Božju transcedentnost, nije ni čudo da se javila potreba da čovjek osjeti i doživi Boga u svom životu. Boga koji je živ i djelatan. Zapravo, to je jedan vid.
Drugi pogled je spoznati Boga koji mora biti velik i svemoguć, silan i čudesan. Bog koji sve može. U novim pjesmama mogu se baš čuti te riječi: Velik si, On je silan Bog nad nebom i zemljom itd. Čini se da je ta bipolarnost, s jedne strane da se Bog očituje u mom životu, a s druge strane se doživi Njegova veličina, snaga i moć izazvala u crkvi previranja. Ako se Bog pokazuje i očituje u čudesnim ozdravljenjima, onda je to po današnjem evanđelju evanđeoski. Rekosmo malo prije kako su takvi znakovi uvijek pratili svete. U čemu ili komu je onda problem? Jesu li problem oni koji su ozdravili, ili oni po čijim su molitvama zadobili zdravlje, ili oni koji ostaju bolesni, ili pak oni koji nisu nikad doživjeli da je Bog po njihovoj molitvi nekog ozdravio, ili pak oni koji u to ne vjeruju? Zašto se Bog ne bi objavljivao kao onaj koji sve može? Bog koji je velik i silan u snazi ozdravljanja, a isto tako sveprisutan u našem svagdanu. Možda je i Njemu dosadilo da bude nevidljiv i nemoćan?
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava!

Kako bi bilo dobro da nastavak evanđelja slijedi npr. ovako: kad su to vidjeli farizeji i pismoznanci silno se obradovaše što napokon Bog izabere proroke po kojima će svoj narod voditi u sili i snazi, te tako svima pokazati da je živ i da nas nije ostavio.
Takav završetak nije bio, a neće nikad ni biti. Stoga, svi oni kojima se Bog otkrio i objavio moraju znati da idu Njegovim putem kojim se nosi križ i ide do Kalavarije. Uvijek će se naći netko tko će vas razapeti, ali i netko tko će biti pod križem. Kad vas pogrde i prognaju poradi Imena moga, radujte se u onaj dan. Velika je plaća vaša na nebesima.

Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dodoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

Mk 3, 13-19

Razmatranje

Izvještaji evanđelja često navode kako se Isus uspeo ili uzišao na neku goru. Gorje općenito u mnogim religijama ima mistični karakter. Gorje u svojoj veličini znak je uzdignuća ljudske duše iznad zemaljskih aktivnosti. Ono se divno uzdiže iznad zemlje prema čistoći neba. Ono pročišćuje ljudsku narav i to nije nikakvo umišljanje. Zar i psalmist ne govori: „Silan je Gospodin u visinama“ Ps 93,4

Očito je da se sa gore bolje i vidi, ne samo zbog visine, nego je taj pogled i teološki. Isus na gori ili Isus koji je gore. On nam je poziv da se i mi uzdignemo gdje je On. Da uzdignemo svoje duše. „Gore srca“, govorimo u liturgiji i odgovaramo „Imamo kod Gospodina“.  Isus nas poziva k sebi. Naš Bog je Bog zajedništva. On je trojstven. Trojstvena ljubav. Ljubav može postojati samo u odnosu. Naš Bog je Bog odnosa. Bez odaziva Bogu nema odnosa, nema ljubavi, nema niti vjere.
On bira one koje htjede, veli današnje evanđelje.“ Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ Iv 15,16 Danas doživi da te On izabrao. Stoga imaš razloga biti sretan.

Dođoše k njemu da budu s njime. U tome se očituje sav smisao našeg kršćanskog života. Jedan se svećenik žalio Majci Terezi da je puno toga učinio dobroga, a nije sretan. Ona mu je tada rekla da njegovo zvanje nije posao, nego Isus. Tvoje i moje zvanje je biti u odnosu sa Isusom i ostvariti zajedništvo koje On ima sa svojim Ocem, i našim Ocem. Danas imamo osjećaj da je biti s Njim gubljenje vremena. Stoga svi jurimo u aktivizam koji kako sam i sam osjetio i uočavam kod drugih je često frustrirajući. O, danas budi s Njim!

On svoje učenike šalje propovijedati i da s vlašću izgone zloduhe. Ne bih sada o đavlu, jer njega ima ionako previše. Samo slijepi to ne vide. Radije bih se zaustavio na vlasti koju je Isus dao učenicima, duhovnoj vlasti koja u sebi ima veliku moć i silu. Čini mi se da neki svećenici i vjernici nisu svjesni snage te vlasti koju im je Bog dao. To je silan kapital. Cijeli pakao drhti od svećenika jer on ima vlast opraštati grijehe ili svezati Tamnoga u tamu. Premalo je reći za svećenika da je i on čovjek. On je po sili i snazi koju je dobio čovjek Božji! Njega je Isus izabrao da bude s njime i jak kao i On. Dao nam je svima  dostojanstvo sinova i kćeri. Kakav dar, kakva snaga!

I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: “Izvan sebe je!”

Mk 3, 20-21

Razmatranje

Njegovi ga žele obuzdati jer se govorilo da je izvan sebe. Za Isusa govore da je izvan sebe. I mi za nekog kažemo ili smo čuli da je izvan sebe, nije pri sebi ili nije normalan, tj. ne ponaša se razumno. Očito da se Isus nije potpuno uklapao u čitav tadašnji sistem vjerovanja. On ne postupa normalno u svim segmentima življenja. Zapravo ako gledamo čitavu poruku kršcanstva i naše dogme, onda vidmo da su mnoge stvari zapravo pomalo nerazumne.

–    Jedan Bog a tri božanske osobe
–    Bog je nestvoren, vječan i svemoguć, a umire
–    Isus Bog koji se rodio kao čovjek a ostao u kruhu
–    Marija ostala djevica a rodila vječnoga Boga

Da bi to sve prihvatio i vjerovao, na neki način moraš biti lud, i to lud ovom svijetu. Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra da posrami jake, i ono što nije da uništi ono što jest. Jer slabo Božje jače je od ljudi.

Zato je dobro i posve normalno da kao kršćanin doživiš da te ovaj svijet ne prihvaća, da tvoje življenje izaziva prezir i podsmjeh. Ti se ne možeš suobličiti ovomu svijetu. U svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se jer ja sam pobijedio svijet, rekao je Isus. Ti ne smiješ pasti u zamku koja glasi „pa svi tako rade“ ili „ danas je takvo vrijeme“. Na slobodu nas Krist poziva, i mi slobodno možemo reći NE svemu onom što nije On. Ne boj se da ćeš ostati sam. On trojedini Bog je zajednica, društvo. On nikad nije sam i ti nikad nećeš biti sam. On će ti darovati i prijatelje i suputnike na tvome putu. Imaj snage biti izvan sebe, a biti u Bogu.
Došli su Isusa njegovi obuzdavati. Možda je Isus i tada rekao da su njegovi oni koje vrše volju Oca koji je na nebesima. Ako i ti vršiš volju Oca nebeskog i ti si dakle Njegov. Ako je od ljudi propast će, ali ako je od Boga onda uzalud obuzdavamo. Nije dobro urotiti se protiv Boga. Znamo kako takvi prolaze.

U nastavku današnjeg evanđelja Pismoznanci govore da Isus po poglavici đavolskom izgoni đavle. Nevjerojatna i očita pogreška! Očito je da pismoznanci ne poznaju Pisma iako misle da sve znaju. Njihovo znanje i pamet su relativna stvarnost. Ono što jedino nije relativno i što je važno je – poznavati Isusa. I danas se egzegeza tj. tumačenje Svetog Pisma odvojilo od njegove duhovne snage i duhovnog tumačenja. Kako reče jedan duhovni otac, da se događa da neki poznavaoci Pisma nisu duhovni i pobožni, i da ne poznaju Isusa. On je Riječ, Pismo Očevo! A isto tako, i ti si pismo Oca nebeskog. Drugi će iz tebe danas čitati.

“Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći.”,

Lk 8,16-17

Razmatranje

Govoreći o svjetiljki Isus progovara o smislu njenog postojanja. On nam objašnjava nešto što je samo po sebi razumljivo. Ipak, ta jednostavnost krije u sebi duboku tajnu. Tajna svjetiljke ne nalazi se u njoj samoj, nego u njenom odnosu prema drugima. Ako nitko ne postoji, nema odnosa, tj. relacije, tada ni svjetiljka ne bi imala smisla.

Ovih dana primjećujem u našem malenom selu u kojem živim sa još petnaestak ljudi, kako se javna rasvjeta pali onda kada se više nitko ne kreće. Ostala je na ljetnom vremenu kada je mrak padao iza 21,30 sati, a sada je mrak puno ranije. Iako se svjetiljka upali, čini se da nema smisla budući ona nikomu ne koristi.
Ja sam svjetlo svijeta, reče Isus. On je Sunce pravde, zvijezda Danica koja nema zalaza. On obasjava tamu pameti naše. Ako svjetiljka ima vrijednost za druge, i sam Isus je dar za druge. Stoga i reče: Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Uzmite i jedite. Uzmite i pijte.
To Njegovo predanje promatramo danas kroz svijeću koja izgara. Izgara i svijetli. A svijetli jer izgara.

I tako nas Isus uči da se trošenjem biva. Za nekog ili nešto. Ljudi se zapravo ne žele trošiti, biti za, dati se. Prevladava kultura uzimanja. Svatko uzima jer misli da se tako napunja, ostvaruje. I kako se više uzima, sve više siromašni postaju.

A kršćanina Gospodin poučava drugačije. I ako zaboravimo taj Njegov poučak, zaboravili smo ispravni način svog postojanja. Možemo reći i da se pobrkala ljestvica vrednota. A tada se gase svjetiljke. Prevladava mrak u dušama, obiteljima, svijetu. Nema toga tko želi izgarati.

Evo, ti danas učini što možda već dugo nisi: zapali svijeću i pomoli se svom Bogu da te nauči da budeš svijeća. Ili još bolje, budi danas svijeća koja će svijetliti drugima. Budi zapaljena svijeća. Svjetlo Kristovo!

A majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: “Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.” A on im odgovori: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.

Lk 8, 19-21

Razmatranje

Jednom mi reče jedan svećenik: Ne znam je li to što sam sve stariji, ali polako me počinje smetati silna navezanost i pretjeranost koju ljudi posvećuju svojoj obitelji kao da su djeca, roditelji neko božanstvo. Tako npr. da se vjernik u ispovijedi počinje optuživati za svoje grijehe, on počne pričati kako je unuka bolesna, ili kako je mama pala, sin je izgubio posao. Još tragičnije je kada se počnu opravdavati da ne mogu na misu jer moraju nedjeljom kuhati budući da nedjeljom dolaze djeca i unuci na ručak. I bezbroj takvih slučajeva. I nastavlja taj svećenik: pomišljam, budući da nemam obitelj i nisam oženjen, da ne razumijem ljude u njihovu obiteljskom svijetu. I tako sam u procjepu, sve dok ne čujem ove Isusove riječi današnjeg evanđelja.

Možda se danas netko neće složiti sa mnom, ali nije ni važno. Nisu ni Isusove riječi danas baš blage, kako god da se čine. Umjesto Boga, pojedinac ili obitelj postaje kult.

Dijete se rađa u obitelji. Bogu hvala. Dar Božji. Ali gle čuda oko njega. Svi mu se moraju diviti, čuditi, hvaliti. Svi su krivi u školi, osim njega. Iako je lijenčina i spava o cijele dane, on je dobri bakin unuk. Iako se zna da ona živi sa dečkom, ona je divna mamina cura i zašto ne bi tako živjela ako se oni vole. U  bezbroj slučajeva možemo otkriti kako svoju obitelj veličamo, uzdižemo na uštrb istine, pa i samoga Boga.

Današnji Isusov odgovor onima koji su ga pitali je vrlo jasan. Najveći je onaj koji Boga ljubi. Najbliži je onaj koji živi po Božjoj riječi. Ne trebamo mi ostaviti svoje bližnje. Oni su Božji dar. Ali, kako često zaboravljamo Boga na uštrb svoje obitelji. Kao gazimo istinu i pravdu da sačuvamo ugled nekog u obitelji.
Poznajem jednu gospođu kojoj se kći razvela od zeta. Našla je drugog i ostavila djecu i muža. Na sudu je tražila djecu k sebi. Njena majka je svjedočila protiv nje. Nije mogla prešutjeti istinu. Ona je prava majka. Isusova majka i sestra. Svi vi koji slušate Božju riječ i vršite je, vama će sam Bog darovati braću i sestre. I On sam bit će vam Otac i Brat!

Kakvo bogatstvo!

Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti.  I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.”,

Lk 9, 1-7

Razmatranje

Iz današnjeg teksta jasno vidimo da Isusovi učenici imaju vlast i moć nad duhovnim svijetom i nad bolestima.
Gledajući sebe kao svećenika i današnju „dvanaestoricu“ tj. biskupe i svećenike, moglo bi se uočiti nema te svijesti o snazi i moći koja je darovana svakom svećeniku u svetom redu. Dobro je ako mi se to samo čini, a da nije stvarno, jer bi onda to bilo jako loše po vjeru, kako njihovu, tako i onih kojima su poslani. Svećenici mogu biti učeni, razumni, mudri, puni znanja, sposobni, ali najviše što mogu učiniti je koristiti se moću i vlasti koja je od Svetog, od samog Boga. U nevoljama i mukama života dobro je porazgovarati, posavjetovati se sa svećenikom, ali svećenik najviše čini kada se moli za dotične: bilo da dadne neki sakrament npr. ispovijed, pričest, bolesničko pomazanje, ili da se moli za dotičnog. Zbog toga su nam potrebni svećenici kao sluge Boga živoga koji su posrednici Božje sile i moći, te tako uprisutnjuju Božje kraljevstvo na zemlji. Svi laici ma kako bili duhovni nemaju tu silu i poslanje od Boga. Mogu oni imati ne znam kakve darove, biti duhovni pratitelji ili ne znam kako se zvati. Činjenica je da se danas mnogi igraju svećenika i duhovnih vođa. To može biti dobar znak da „sav narod bude prorok“, ali i upozorenje da svećenici ne rade ono što bi trebali, pa njihovo mjesto zauzimaju drugi.
Što je svrha svega?

To je navještaj kraljevstva Božjeg. Ono se naviješta u jednostavnosti, skromnosti, na putu, u siromaštvu i kroz mnoge nevolje i progone. Autentičnost navještaja možemo dakle promatrati kroz te kategorije.

Zašto je sveti Franjo imao uspjeha? Možda stoga što je bio siromašan, što su mu se rugali, bio prognan. Jednom riječju autentičan u navještaju evanđelja. Njegov život je bio živa propovijed. Njegov život je bio Kraljevstvo Božje. Dokle god su nam važne metode, oblici i načini, dotle će kraljevstvo Božje biti nedosanjani san. Biti slobodan i ne navezan znači biti širitelj Božjeg kraljevstva.

Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici jer su neki govorili: “Ivan uskrsnu od mrtvih”;  drugi: “Pojavio se Ilija”; treći opet: “Ustao je neki od drevnih proroka.” A Herod reče: “Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?” I tražio je priliku da ga vidi.,

Lk 9, 7-9

Razmatranje

U današnjem kratkom odlomku evanđelja uočavamo Herodovu zbunjenost. Tu zbunjenost je izazvala isusova pojava i propovijedanje. Zaključujemo dakle da Isusova nazočnost izaziva zbunjenost. Isusov Duh mora u slušatelju ostavljati napetost. Taj izazovni stav je neminovan pred Njegovom naukom. Možemo se s pravom pitati je li Njegov nauk izazov ovom svijetu, nevjernicima, vladarima poput Heroda? Je li on izazov nama kršćanima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji kao profesionalci obavljamo svoje vjerske dužnosti? Budi li Njegova pojavnost znatiželju i nedoumicu u našem životu? Ili nam je pak sve jasno? Danas kada se sve želi ogoliti kako u politici, kulturi, javnom životu, tako i u crkvi, pa za nepoznatog Boga nema mjesta. Stoga i u crkvi mora sve biti jasno i sigurno. Njega, samog Boga se razgolitilo do te mjere sa se izgubila Njegova sveta nepoznata mističnost! Sve se čini kako bi se Boga upoznalo. Jednostavno kao da ga se želi potpuno razgolititi, isjeckati na komadiće te proanalizirati do u detalje. Naš zapadni način razmišljanja i djelovanja preko teoloških, pastoralnih, filozofskih, psiholoških, pedagoških metoda traži odgovor na Njegovu puninu, njegovu bit. Otkriva Njegova svojstva kako bi ih predočio na ponovno gledanje, promatranje i ispitivanje. A tko je Taj o kojem ni Herod ne zna? Pravo je pitanje da si na njega damo odgovor. Kako bismo Ga otkrili, moramo si Ga postaviti za cilj. Herod je tražio da Ga vidi. To je ključno. Imati Herodovu želju: vidjeti Ga! Zar i psalmist ne pjeva o tome kako želi vidjeti Gospodina: Gledajte u Gospodina i razveselite se!

Herod je Isusa želio vidjeti, ali ne kao svog Boga i Gospodina. Naše traženje i nalaženje Isusa će biti samo onda kada ga ne tražimo znanstveno i pedagoški, ili iz pastoralno psiholoških motiva; nego iz same vjere!

Stoga samo oni koji Mu se klanjaju , oni maleni u duhu i istini, oni će naći put da Ga mogu vidjeti.

Možemo danas moliti pjevajući:

Otvori mi srce o Bože
Otvori mi srce sad
Želim Te vidjeti
Želim Te vidjeti

Da vidim tebe Bože moj
Na prijestolju slave i moći
Izlij svog Duha na nas
Dok klanjamo se Tebi Bože

Svet si svet si svet si
Svet si svet si svet si
Želim te vidjeti