Ovih uskrsnih dana, 2012. godine, imali smo priliku upoznati se i razgovarati sa sestrom M. Agnez, Misionarkom Ljubavi, koja boravi u Kalkuti, u njihovoj matičnoj kući, gdje se ujedno nalazi i grob Majke Tereze. Misionarke Ljubavi po svome pravilu rodbinu mogu posjetiti svakih deset godina, tako da je ovo bio trenutak kada je s. Agnez nakon deset godina došla u posjet svojima, a u našoj blizini svojoj sestri, s. Benedikti, koja je kao i ona redovnica, ali karmelićanka u Karmelu sv. Josipa u Ðakovačkoj Breznici. Posebno je zadovoljstvo bilo provesti Vazmeno trodnevlje u Karmelu u zajedništvu sa s. Agnez, a ona je tih dana dva puta posjetila i Ovčaru, slavila sa nama Sv. misu i molila u našoj kapeli. Mnogo toga lijepog i svetog prelilo se iz njene duše u naše, pa stoga želimo to podijeliti i s vama.

Sestra Agnez je u matičnoj kući Misionarki Ljubavi u Kalkuti između ostaloga zadužena i za administracijske poslove. Priča nam kako u toj sobici gdje radi, iako je puno “papirologije”, ne postoje nikakvi suvremeni elektronički uređaji, nego po želji bl. Majke Tereze živi se siromašno a pisma i svi službeni dokumenti pišu se na staru pisaću mašinu. Mnogi tako ostaju začuđeni kada sestre odbijaju njihove želje da im doniraju računalo ili što slično. S. Agnez nam dalje priča o izgledu njihove kuće. Na toj kući, koje je ujedno i matična kuća cijele kongregacije ne postoje stakla na svim prozorima, a u zajedničkim spavaonicama spava i preko četrdeset sestara. Kuća se nalazi na glavnoj i najprometnijoj ulici Kalkute, gdje konstantno vlada velika galama i buka. Ispred kuće se odmah može susresti velika bijeda, smeće, smrad, siromašni, gubavi, umirući…To je ujedno i kuća novicijata. Kada su Majci Terezi prigovorali kako može na tako bučno mjesto smjestiti novakinje koje se tek pridružuju kongregaciji, ona je odgovorila: “Kako će sestre moći prepoznati Isusa vani, na bučnoj ulici, ako nisu u stanju naći ga tu u kući koja je ipak zidovima odijeljena od te ulice?“

O životu Majke Tereze, posebno o njenoj duhovnoj tami koje je otkrivena po njezinim pismima objavljenim nakon njezine smrti, s. Agnez nam govori kako uistinu nitko osim ispovjednika nije znao što Majka Tereza proživljava u svojoj duši, pa čak ni sestre koje su joj bile najbliže i koje su cijeli život provele u njenoj blizini. Kaže nam, bio je to veliki šok kada su pisma postala dostupna, posebno za njih koje su živjele uz Majku Terezu i svakodnevno je gledale vedru i nasmijanu. Danas im je to svjedočanstvo gole vjere i ljubavi prema Isusu, veliki poticaj i svijetlo na njihovu putu. Bl. Majka Tereza i danas privlači mnoge ljude raznih religija sa svih krajeva svijeta koji svakodnevno dolaze na njezin grob kako bi tamo molili njezin nebeski zagovor. S. Agnez nam priča i o obraćenjima ljudi koji turistički dolaze u Indiju, posjećuju hinduističke hramove a onda na grobu bl. Majke Tereze i u susretu sa sestrama prepoznaju Božju ljubav i milosrđe te se vraćaju svojim domovima potpuno promijenjeni, kao novi ljudi. Među njima ima i hrvata koje s. Agnez uvijek rado prima. Tako je jedan bračni par nakon jednoga takvog susreta po povratku u Zagreb počeo redovito pomagati sestre Misionarke Ljubavi u Zagrebu, u Jukićevoj. Mnogi od tih ljudi, posebno oni iz bogatih zemalja, vraćaju se i u Indiju kako bi o svom trošku pomagali sestrama i zajedno s njima molili i radili.

O štovanju Božanskog milosrđa u Indiji čuli smo jako lijepih riječi. U njihovoj kongregaciji, neke sestre koje su upoznale pobožnost Božanskom milosrđu počele su svakodnevno u tri sata dolaziti u kapelu moliti krunicu Božanskog milosrđa. S vremenom pridruživalo im se sve više sestara,a danas iako ta molitva nije određena njihovim pravilom, za krunicu milosrđa u tri sata zvoni zvono, a sve sestre,njih preko sto četrdeset koliko ih boravi u kući, dolaze u kapelu na molitvu. Na samu nedjelju Božanskog milosrđa u njihovoj kapeli se svake godine u tri sata poslijepodne održava pobožnost i slavi Sv. misa na čast Božanskog milosrđa. Jedna druga crkva u Kalkuti posvećena je Milosrdnom Isusu i tamo se mnoštvo vjernika cijelog grada okuplja kako bi molilo i štovalo Božansko milosrđe, a posebno na samu nedjelju Božanskog milosrđa. Sestra Agnez nam kaže kako se skoro u svakoj crkvi u Indiji štuje slika Milosrdnog Isusa. Jedna sestra poljakinja sa kojom živi, ne može se načuditi kada vidi kako se na drugom kraju svijeta, u Indiji, štuje Božansko milosrđe, čije je štovanje krenulo upravo iz njene domovine Poljske. Posebno se divi tome kako je Bog to ostvario preko s. Faustine, jedne obične neuke sestre koja nije imala čak ni osnovnu školu završenu. Ono što nas je posebno dotaklo je vijest kako je jedna njihova susestra indijka osjetila poziv da osnuje zajednicu posvećenu promicanju Božanskog milosrđa. Nakon nekog vremena dobila je odobrenje poglavarice, napustila kongregaciju, i na poziv jednog indijskog biskupa u njegovoj biskupiji počela stvarati novu zajednicu. Uskoro joj se pridružilo još mladih djevojaka koje su osjetile poziv moliti i širiti poruku Božjeg milosrđa tako da danas ta nova zajednica već živi zajedničkim životom i djeluje među indijskim narodom. Veliki je to poticaj i nama koji se sa istom nakanom okupljamo ovdje na Ovčari.

Uistinu, susret sa s. Agnezom učinio nam je ovaj Uskrs posebnim. Hvala joj na tome!