Ja potječem iz radničke obitelji u kojoj se nažalost vjera gledala više kao tradicija, tako da sam ja i na vjeronauk krenula tako da me dovela prijateljica iz škole, pa sam kasnije nego drugi primila Prvu pričest i Svetu potvrdu. Nisam imala neke vjerske podloge kroz svoje mladenaštvo i na Boga sam gledala kao na svetinju koju štujemo i klanjamo se njegovom Sinu koji je iz ljubavi prema nama bio razapet, umro na križu i uskrsnuo i sada je proslavljeni Bog na nebu. Dakle, on je visoko gore, a mi živimo ovdje na zemlji i nema ga više među nama, samo pazi koliko griješimo i to je sve.

Punih deset godina živjela sam posve svjetovno i nesređeno, na Mise nisam išla niti sam razumjela njenu snagu i važnost jer sam se odijelila od Boga. Dok jednog dana nisam došla pred zid, kojeg sam izgradila svojim grijesima i otišla od kuće, jer je u obitelji bilo rasulo. Bog je htio da sam došla kod gospođe koja je bila u Trećem franjevačkom svjetovnom redu i ona je shvatila da mi duša traži Boga. Jednoga dana između ostalih pokazala mi je i poklonila malu sliku Milosrdnog Isusa kojeg sam ja tada prvi puta vidjela…Sjećam se da nisam mogla odvojiti pogled sa te slike i da sam u srcu uskliknula Bože kako si ti lijep! Blagost koja je zračila sa Isusovog lica mogla se opipati i te zrake kao da su me pozivale DOÐI! Počela sam slušati Radio Mariju, naučila moliti Gospinu krunicu, otišla nakon dugo vremena na Svetu Misu koju sam u cijelosti proplakala pogleda uprtog u pod jer nisam imala snage dignuti glavu i pogledati u Isusa…otišla sam na životnu ispovijed i vratila se Bogu koji me nikada nije napustio u mojim lutanjima, samo ja toga nisam bila svjesna. Kada sam odlazila od te gospođe poklonila mi je veliku sliku Milosrdnog Isusa za rastanak koju sam uokvirila i ponijela sa sobom u grad gdje sam se udala i gdje sada živim. Milosrdni Isus me dugo čekao da me prekrije svojim milosrđem i vrati k sebi…hvala mu i slava, kod njega želim biti zauvijek!