Zadnju subotu u 6. mj. , odnosno 30. 6.,vođeni milošću Božjom imali smo priliku posjetiti Ovčaru kod Levanjske Varoši i slaviti Božansko Milosrđe na duhovnoj obnovi koju je vodio vlč. Marin Knežević.
Hodočašće sam uspjela organizirati unatoč mnogim zaprekama. Prvi pokušaj u 5. mj. je propao zbog nedovoljnog broja zainteresiranih. Baš su me zapreke motivirale da ustrajem u pokušaju organiziranja tog puta. Javilo mi se 15 ljudi. Malo, ali ustrajni i čvrsti u želji da usprkos nemiloj vrućini, toga dana pokažu svoju ljubav Isusu dolaskom na duhovnu obnovu. Tu se pojavljuje i mali problem u vezi sa cijenom, jer za tako mali broj trebao nam je mini-bus, što je automatski cijenu udvostručilo. U razgovoru s vozačem busa,objasnila sam mu situaciju i zamolila da drugu polovicu novca platimo polovicom 7. mj. Milosrdni nas je Isus već blagoslovio stavljajući nam na put vozača koji je pun razumijevanja i ljubavi prema bratu čovjeku u nevolji, i koji je pristao na moj prijedlog. Iz zahvalnosti Bogu za mnoge milosti kojima obilno obasipa moju djecu i mene odlučila sam osobno platiti tu drugu ratu novcem koji sam providnošću Božjom dobila. Željela sam to učiniti na čast Božanskom milosrđu.

Tako smo krenuli u subotu u 14 sati, po najvećoj vrućini, da bismo stigli na vrijeme. Put je bio dug, a prije duhovne obnove imali smo dogovoren susret i molitvu sa sestrama u Karmelu. Iako je bilo strašno vruće nije se čula niti jedna primjedba ili prigovor. S pjesmom i molitvama stigli smo u Ovčaru. Jako nas je obradovalo što nas je vlč. Marin osobno dočekao i sa svakim se od nas pozdravio. Već smo tada osjetili da smo uistinu dobrodošli i da je to zaista mjesto gdje to popodne trebamo biti. Žao mi je, jer je naš riječnik siromašan riječima kojima bi se moglo opisati sve što smo doživjeli toga popodneva i milosti koje smo dobili u susretu sa sestrama i na duhovnoj obnovi. Evo već tri dana nakon toga, iza Sv. mise se susrećemo i uspoređujemo dojmove, a stalno čujem još po neko predivno svjedočanstvo. Dojmove ostalih mogu svesti na samo jednu riječ koja govori puno: “vrijedilo je“, ići i podnijeti vrućinu i umor. Već puno puta sam bila na duhovnim obnovama, ali osjetila sam da mi je ova bila posebna. Razmišljala sam zašto baš ova? Zaključila sam uskoro i nasmijala se sama sebi. Dosad sam uglavnom išla na duhovnu obnovu kod ovog ili onog svećenika, ali ovaj puta sam na duhovnoj obnovi bila kod Isusa i sa Isusom. Mi vjernici često stavljamo u centar zbivanja duhovne obnove svećenike, a pomalo po strani ostavljamo Onoga po kojemu taj svećenik djeluje. I sada prije polaska neki su me pitali hoće li ovdje biti polaganje ruku? Govorim im, ne znam, ali mislim da neće, a sad sam i radosna zbog toga što nije bilo. Ovo je za mene, a vjerujem i za mnoge druge bio susret ljubavi i mira, susret u tišini srca ,sa živim Milosrdnim Isusom. Tu je večer sam Isus došao do svakog od nas i taknuo ga, nitko nije zaboravljen, iako nas je bilo jako puno. Sami smo u klanjanju u tišini Isusu prikazali svoju ljubav i ono što nas je potaknulo da dođemo. Nitko od nas nije se vratio kući kakav je pošao. U povratku unatoč umoru i kasnim satima, naš je bus bio bus radosti , ljubavi i zahvalnosti Milosrđu Božanskom. Još moram napomenuti da me Isus ne prestaje iznenađivati. Kad smo stigli nazad molila sam vozača da se na strani dogovorimo za datum predaje ostatka novca. Rekao mi je, poslušajte me sad: “molim vas stavite me u svoje molitve, i onda smo kvit“. Nisam znala što reći na to. Zahvaljivala sam mu i govorila: “neću tako, sram me je, vi od toga živite”, ali on je bio nepokolebljiv. Jedino sam u mislima rekla: “Isuse, ovo je već previše!“