O knjizi “Oči i srce” sv. Mala Terezija
Knjiga „Oči i srce“ sv. Male Terezije donosi duhovne misli o jednostavnom putu svetosti. Sveta Terezija pokazuje kako se svetost ostvaruje kroz male svakodnevne čine ljubavi, poniznosti, potpunog pouzdanja u Boga. Njezine riječi potiču čitatelja na jednostavan odnos s Bogom, život ispunjen povjerenjem, predanjem, ljubavlju.
Sama želja da budem žrtva dovoljna je, ali treba pristati da ostanemo uvijek siromašni i bez snage, i eto, to je teško, jer “istinskog siromaha duhom, gdje naći? Treba ga nadaleko tražiti”, rekao je psalmista. On nije rekao da ga treba tražiti među velikim dušama, nego “nadaleko”, to će reći u niskosti i ništavilu. Ah, ostanimo daleko od svega onoga što sjaji, ljubimo svoju malenkost, ljubimo stoga što ništa ne osjećamo, tada ćemo biti siromašni duhom i Isus će doći po nas, makar kako daleko mi bile, On će nas preobraziti u plamen ljubavi…Oh, kako bih vam htjela pomoći da shvatite što osjećam! … Pouzdanje i samo pouzdanje mora nas dovesti do ljubavi…
Da, ja osjećam, sve kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, bacila bih se, srca slomljena od kajanja, u naručje Isusovo, jer znam koliko ljubi rasipnog sina koji se vraća k njemu.
Htjeli bismo trpjeti velikodušno, naveliko…Kakva tlapnja! Htjeli bismo da nikad ne padnemo? Što mari, moj Isuse, ako padnem svakog trenutka, vidim u tome svoju slabost i meni je to velika korist. Ti vidiš po tome što mogu činiti i tad ćeš biti ponukan da me nosiš na svojim rukama. Ako to ne činiš, znači da Te veseli što me vidiš na zemlji. Tada se neću uznemiravati, nego ću uvijek pružati prema Tebi ruke koje mole i pune ljubavi! Ne mogu vjerovati da ćeš me napustiti.
Ja trpim … Ali nada Domovine daje mi smjelosti, uskoro ćemo biti u nebu … Ondje neće više biti dana ni noći, nego će Isusovo Lice učiniti da vlada neusporedivo svjetlo.
Od nekog vremena ponudila sam se Djetetu Isusu da budem njegova igračka. Rekla sam mu neka me ne drži kao vrijednu igračku koju djeca smiju samo gledati, a ne usuđuju se dirati je, nego kao lopticu bez vrijednosti, koju može baciti na zemlju, gurati je nogom, probosti, ostaviti u kutu ili čak pritisnuti na svoje srce, ako ga to veseli. Jednom riječju, htjela sam Isusa zabavljati, pružati mu veselje, htjela sam se predati njegovim djetinjim hirovima.
Evo, opet ste skrenuli s maloga puta! Patnja koja obara i obeshrabruje dolazi od sebeljublja, nadnaravna patnja podiže hrabrost, u novom poletu za dobro. Čovjek je sretan što se osjeća slabim i jadnim jer, što to više ponizno priznaje, očekujući sve badava od dragoga Boga, bez ikakve zasluge sa svoje strane, više se dragi Bog spušta prema nama da nas velikodušno obaspe svojim darovima.