O knjizi “U što je vjerovao Charles de Foucauld” bl. Charles de Foucauld
Knjiga „U što je vjerovao Charles de Foucauld“ približava duhovni put bl. Charlesa de Foucaulda, čovjeka koji je nakon dubokog obraćenja odlučio živjeti potpuno predan Bogu. Njegov život obilježili su jednostavnost, poniznost, tišina, ljubav prema Isusu. U pustinji među siromašnima tražio je način kako živjeti Evanđelje svakoga dana, svjedočiti Božju prisutnost kroz skroman život, molitvu, služenje drugima.
Naš je Učitelj bio prezren, sluga ne može uživati časti. Učitelj je bio siromašan, sluga ne može biti bogat; Učitelj je živio od rada svojih ruku, sluga ne može živjeti od svojih prihoda; Učitelj je išao pješice, sluga ne može jahati na konju; Učitelj se družio s malenima i siromašnima, s radnicima, slugino društvo ne mogu biti velika gospoda; Učitelj je nalikovao radniku, sluga ne može nalikovati dostojanstveniku; Učitelja su klevetali, sluga ne može biti slavljen; Učitelj je bio slabo odjeven, slabo hranjen, bez stana, sluga ne može biti dobro odjeven, dobro hranjen, u dobrom stanju; Učitelj je radio i trudio se, sluga se ne može odmarati; Učitelj je bio malen, sluga ne može željeti da bude velik.
Krepost koju naš Gospodin nagrađuje, krepost koju On hvali gotovo uvijek je vjera. Katkada hvali ljubav (…) katkada poniznost , ali ti primjeri su rijetki; gotovo uvijek je vjera ta koju On nagrađuje i hvali. Zašto? … Bez sumnje zato što je vjera, ako već ne najuzvišenija (ljubav je ispred nje), ona je svakako najvažnija krepost, jer je ona temelj svih ostalih kreposti, uključujući tu i ljubav, i zato jer je ona najrjeđa …
Imati zaista vjeru, vjeru koja pokreće sva djela, onu vjeru u vrhunaravno koja lišava svijet njegova privida i u svemu pokazuje Boga; koja briše sve mogućnosti, po kojoj riječi nemir, opasnost, strah gube smisao; koja čini da koračamo kroz život smireno, mirno, puni duboke radosti kao dijete u majčinoj ruci; koja tako potpuno oslobađa dušu od svake navezanosti prema vidljivim stvarima jer jasno vidi njihovu ništavnost i bezvrijednost; koja daje takvo pouzdanje u molitvi, pouzdanje djeteta koje traži od oca pravu stvar; ona vjera koja nam pokazuje da je izvan vršenja što je Bogu ugodno sve laž (…) oh, kako je takva vjera rijetka! … Bože moj, daj meni takvu vjeru! Bože moj, vjerujem, ali umnoži moju vjeru!
Revnost za duše, žarka želja da se sve duše spase jer su sve otkupljene izvanrednom cijenom. Nikoga ne prezreti nego željeti svakome najveće dobro, jer su svi kao ogrtačem pokriveni Isusovom krvlju… Činiti sve što je u mojoj moći za spasenje svih duša, u skladu s mojim staležom, budući da su Isusa tako skupo stajale i On ih je toliko ljubio.
Sve si to, Bože moj, prepatio iz ljubavi, iz ljubavi prema nama, da bi nas posvetio, da bi nas potakao da Te, videći Tvoju beskrajnu ljubav, sami uzljubimo (…) Ti nisi toliko trpio samo zato da nas otkupiš, o Isuse! I najmanji Tvoj čin ima neizmjernu vrijednost budući da je to čin Boga, i svaki bi bio više nego dovoljan da otkupi tisuću svjetova (…) Ti si trpio zato da nas posvetiš, da nas potakneš, privučeš da i mi Tebe dragovoljno ljubimo, budući da je ljubav najsigurnije sredstvo da privuče ljubav.