O knjizi “Život i svetost” Thomas Merton
Knjiga „Život i svetost“ Thomasa Mertona govori o pozivu svakog čovjeka na svetost. Autor pokazuje da svetost nije rezervirana samo za izabrane, nego za svakoga tko želi živjeti u zajedništvu s Bogom. Kroz duhovna razmatranja potiče čitatelja na traženje Boga u svakodnevnom životu, rast u vjeri, unutarnju promjenu srca.
Ako smo sposobni shvatiti prisutnost zla u nama, bit ćemo dovoljno mirni i objetkivni da se s tim strpljivo nosimo, uzdajući se u milost Božju. Na to se misli kada se kaže da moramo slijediti Duha Svetoga, odupirati se tijelu, ustrajati u dobrim željama, odricati se zahtjeva našega lažnog vanjskog ja, i tako prepuštati dubine našeg srca preobražavajućem Kristovu djelovanju.
Stoga “biti savršen” ne znači toliko gorljivo i velikodušno tražiti Boga, koliko znači biti ljubljen od Boga, koji nas je pronašao i ispunio, i to na takav način da nas njegovo djelovanje u nama čini potpuno plemenitim i pomaže nam da nadiđemo naše ograničenosti i da se borimo protiv naših slabosti. Ne postajemo sveci po nasilnom nadilaženju naših slabosti, već po dopuštanju Gospodinu da nam da snagu i čistoću svoga Duha u zamjenu za naše slabosti i muke. Ne komplicirajmo si zato život i ne frustrirajmo sami sebe tako što ćemo biti previše zaokupljeni samima sobom, pritom zaboravljajući na snagu Božju i žalosteći Svetog Duha.
Prema tome, dok je sasvim jasno da smo pozvani “biti savršeni”, i dok znamo da savršenost podrazumijeva “držanje zapovijedi” (Kristovih), nadasve njegove “nove zapovijedi da ljubimo jedan drugoga kao što je on nas ljubio”, još uvijek svatko od nas mora postići svoje spasenje u strahu i trepetu, u tajanstvenosti i često smetenoj zbunjenosti svoga vlastitog života. Čineći tako, svatko se od nas zapravo pojavljuje s novim “načinom”, novom “svetošću” koja je samo njegova, jer svatko od nas ima osobit poziv da prenosi sličnost s Kristom na način koji je drukčiji nego nečiji drugi, jer ne postoje dvoje ljudi koji su sasvim slični.
Za kršćansku vjeru Krist je sve, a sve što nije od njega ili u njemu je ništa – zapravo manje od ništa, to je “gnoj”. Modernom vjerniku tako snažni izrazi mogu biti odbojni. Oni se ne rabe u propovijedima i u pobožnim knjigama jer ostavljaju dojam da smo “pretjerali”. No i kršćanska vjera je sama “pretjerana”, ili barem bezuvjetna. Kad jednom “nađe” Krista, ona smatra svojom obvezom da odbaci sve što se njemu protivi, bez obzira na cijenu. Ona vidi kao svoju obvezu postojanu vjernost njegovoj ljubavi, bez obzira koliko ta vjernost katkad može izgledati teška. Konačno, ona vidi potrebu da se posve osloni na njega u savršenom povjerenju, prepuštajući cijeli naš život u njegove ruke i puštajući mu da se brine o nama a da nismo u mogućnosti vidjeti kako on to namjerava činiti.