O knjizi “Stupnjevi poniznosti i oholosti” sv. Bernard, naučitelj Crkve
Knjiga „Stupnjevi poniznosti i oholosti“ sv. Bernarda, naučitelja Crkve, donosi duboko razmatranje o duhovnom putu čovjeka. Autor opisuje kako oholost udaljuje čovjeka od Boga, dok poniznost vodi prema istinskoj slobodi srca. Kroz jasna duhovna promišljanja sv. Bernard pokazuje put kojim čovjek može rasti u poniznosti, spoznaji vlastitih slabosti, dubljem zajedništvu s Bogom.
Ali da bi ti mogao imati srce osjetljivo za tuđu bijedu, nužno je da ti prije upoznaš svoju osobnu bijedu, i to na način da u svojoj duši potražiš osjećaje bližnjega. Tako ćeš sam znati kako ćeš mu doći u pomoć. Po primjeru našeg Spasitelja, koji htjede trpjeti da nas pouči trpjeti za druge, htjede postati bijedan da nas pouči imati milosrđe, kako je za njega napisano: “Iskustveno nauči poslušnosti od onoga što je pretrpio”, i tako da nas pouči milosrđu.
Kad se Spasitelj učinio bijednikom, on koji ne bijaše bijednikom, da uzmogne iskušati ono što je već od prije znao, koliko više moraš ti, ne kažem ti činiti ono što nisi, nego razmišljati o onome što jesi – a ti si uistinu bijednik – da bi mogao tako naučiti biti milosrdan, ti koji ne bi mogao to naučiti biti na nijedan drugi način? Kako se ne bi dogodilo da, ako samo promatraš bijedu bližnjega a ne promišljaš o svojoj, ti budeš ganut ne na milosrđe nego na prijezir, ne da mu pomogneš nego da ga osudiš, ne da ga odgajaš u duhu blagosti, nego da ga izjedaš s duhom razjarenosti.
Za one kojima se osobno objavljuje Istina, i koja ih tako ponizuje u vlastitim očima, sve postaje nužno gorko što su prije ljubili, pa i njihov život. Jer, gledajući se iskreno, prisiljeni su se vidjeti kako bi se zastidjeli, kad bi bili u stanju sebe vidjeti. Dok kušaju žaliti ono što jesu, čeznu za onim što nisu i što ne mogu sigurno postići vlastitim snagama. I oni gorko plaču, postavši sami sebi sucima tim više strožima u koliko su gladni i žedni pravednosti istine, pa im je jedina utjeha tražiti sebi što težu zadovoljštinu, i postigavši iskreni popravak, čak do prijezira samih sebe. Ali jasnom izjavom da nisu sposobni – doista, kad bi bili izvršili sve što im je bilo naređeno, još se zovu nekorisnim slugama – sklanjaju se od pravednosti u milosrđe. U cilju da ga postignu, slijede savjet Istine, koja kaže: “Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići.”
U vrsti blaženstava, što ih spomenuh malo prije, milosrdni su imenovani prije od čistih u srcu, a tako su i blagi imenovani prije nego milosrdni. Čak i Apostol, potičući duhovne ljude da popravljaju one koji su još tjelesni, dodaje kako to treba činiti “u duhu blagosti”. Zadaća odgajanja i popravljanja braće pripada milosrdnima, dok duh blagosti odnosi se na krotke. Jest, kao da je Apostol kazao: ne može se uvrstiti među milosrdne onaj koji u samom sebi nije krotak.
Evo, Apostol jasno kaže ono što sam kao prvo obećao pokazati, to jest da moramo tražiti istinu prije u nama samima nego kod drugih. On veli:“ispitujući sebe samoga”, to jest koliko je lako da i ti budeš napastovan, koliko si sklon griješiti. S nakanom da, promatranjem samoga sebe, ti postaneš blag, pa da i ti jednostavno susrećeš druge “u duhu blagosti”.