Molitveni lanac štovatelja Božanskoga milosrđa je nastao 10.3.2006.godine. Glavna zadaća lanca je neprekidna molitva devetnice, te promicanje i pobožnosti Božanskom milosrđu s nakanama: molitva za obraćenje i mir, za spas duša iz čistilišta, za svećenike i redovnike , nova duhovna zvanja, kao i molitva za sve članove lanca.

Božansko milosrđe je neizmjerno i neiscrpivo i bogato milostima za one koji ga zazivaju. U početku je bilo 6 članova ovog lanca, a danas nakon sedam godina molitve broj se povećao milošću Božjom na 201 osobu. Najviše članova je iz Drinovaca, zatim iz cijele zapadne Hercegovine, Dalmacije od Imotskog, Splita do Neuma, iz Zagreba, Austrije, Njemačke i dio Bosne.

Moliti jedni za druge, a ne poznavati se – zar to nije dar s neba?!

Velečasni Marin Knežević je saznao za naš molitveni lanac. Silno i pozitivno iznenađen nije skrivao oduševljenje zbog ovolikog broja štovatelja i načina na koji molimo, i pozvao nas je na duhovnu obnovu.

Ovčara je jedno malo mjesto 20-ak kilometara udaljeno od Đakova, na obroncima dilj Gore, koje broji 12 stanovnika. Božansko milosrđe na Ovčari, po želji Isusovoj, posebno se štuje na blagdan Božanskog milosrđa, tj. na Mali Uskrs, a duhovne obnove se održavaju svake zadnje subote u mjesecu, te po dogovoru hodočasnika.

Na poziv Velečasnog Marina, u subotu 27.travnja otputovali smo u Đakovo. Veseo i razdragan, pun Duha i energije, vel. Marin Knežević  nas je dočekao pred Đakovačkom katedralom. Nakon upoznavanja i razmjenom blagoslova ostavio nas je u društvu bogoslova Marka Družića. Ovaj mladi student poveo nas je u katedralu gdje smo jednoglasno zapjevali Međugorsku pjesmu – Došli smo Ti majko draga. Obišli smo katedralu i grob biskupa Štrosmajera, gdje smo dobili iscrpne informacije o povijesti katedrale. Zatim smo posjetili kuću bogoslova-kuriju, u koju rijetko tko ulazi. Obišli smo crkvu i samostan sestara svetog Križa. Zatim smo obišli crkvu koja je u povijesti mijenjala svoj oblik- od džamije do crkve. Nakon smještaja i ručka uputili smo se prema Ovčari gdje nas je čekao vel. Marin. Najprije smo otišli u samostan sestara Karmelićanki – Karmel sv. Josipa u Levanjskoj Varoši. U kapeli nas je dočekao anđeoski pogled i osmijeh sestara iza rešetaka.  Nakon pjesme – Došli smo ti majko draga – darovali smo im kip Gospe Međugorske. Velečasni Marin je rekao da kip darujem najstarijoj sestri, jer je ona s Kočerina i da joj to puno znači. Među sestrama u samostanu je i sestra vel. Marina, a on je zadužen da u tom samostanu slavi Euharistiju.

Veselje je bilo obostrano. Naše oči zamagljene suzama , a njihove blistavo sjajne kao drago kamenje.

Dirnuta u srcu njihovom pobožnošću i skromnošću, načinom života, upitah se pa gdje sam i tko sam!  Srdačno smo se pozdravili i vel. Marin nas je poveo na Ovčaru koja je nedaleko od ovog prekrasnog samostana.

Kad smo stigli na Ovčaru hodočasnici iz drugih mjesta su već pristizali i ubrzo ih se sakupilo više od 400. Ispovijed je već bila u tijeku, te smo i mi stali u redove. Na vanjskom oltaru svećenik Marin je pozdravljao sve prisutne, a posebno nas kao počasne goste iz Hercegovine i Dalmacije. Zatim nas je pozvao da svjedočimo – svjedočila je Višnja Glavaš i predstavila naš molitveni lanac, način na koji djelujemo, koliko nas ima i odakle smo, te kako smo dospjeli na Ovčaru. Gromki aplauz nam je bilo priznanje da smo ostavili dobar dojam na hodočasnike. Iza toga je slijedila krunica Božanskog milosrđa , koju smo mi predvodili, kao i čitanja na sv. misi.  Misu i klanjanje je uzveličao zbor Matheus sa svojim prekrasnim glasovima i pjesmama.  Tema susreta je bila „Iskustvo Božje blizine“. Svećenik Marin nam je citirao riječi Pape Franje koji poziva da se ostavimo razumske vjere te da u srcu nađemo Boga. Kroz citate nekoliko svetaca i obraćenika mogli smo uvidjeti i osjetiti da je Bog doista živa ljubav, koja živi u našim srcima.

Klanjanje na kojem smo na poseban način doživjeli živog Isusa u presvetom sakramentu, ostavilo je u našim srcima poseban pečat. Svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga je bilo toliko snažno, da nismo ni osjetili sat vremena klečanja na travi.

Poslije zajedničke fotografije u kapeli pred slikom Milosrdnog Isusa, ostali smo još jedno vrijeme u druženju, razgovoru i pjesmi, razmjeni iskustava i slaveći Isusa.

U nedjelju ujutro poslije doručka, rano smo se uputili u Vukovar. Posjetili smo spomen obilježje poginulih civila, gdje smo detaljne informacije o ratu u Vukovaru, te o bolnici i ranjenicima, zarobljenicima dobili od preživjelog branitelja, koji bez straha svjedoči o istini. Zatim smo otišli u Hangar gdje su bili zarobljenici. Ovdje smo ostali bez daha gledajući tisuće slika poginulih i nestalih među kojima smo prepoznali i sliku Roberta Majića. Poslije Hangara smo otišli na groblje Ovčara. Ta mjesta se ne mogu opisati, to treba čuti i vidjeti, jer čovjek ostaje nijem bez riječi. Sama mjesta govore više od bilo koje riječi.

Ispunjeni Duhom u molitvi i pjesmi pošli smo kući. Na povratku smo svratili u Uskoplje.  Posjetili smo crkvu Marijina Uznesenja i od župnika saznali povijest Uskoplja i crkve. Oduševljenju nije bilo kraja.

Nakon večere u restoranu na kolodvoru uputili smo se kući.

Hvala Bogu Ocu, Isusu Sinu,  Milosrdnom Duhu koji nas je ispunio radošću na ovom prekrasnom putovanju. S pravom i pouzdanjem mogu reći da smo susreli Milosrdnoga, jer ovakva milost dolazi samo iz Njegova božanskoga srca.

Posebna poruka onima koji smo se napunili duha radosti, pobožnosti, mira i ljubavi je da ne dopustimo svojim slabostima da nam unište te darove, nego da se obraćamo Milosrdnom Isusu da nas ojača, kako bi bili revni svjedoci Njegove neizmjerne ljubavi.