Evo što mi se nedavno događalo. Odvezen je u bolnicu jedan meni veoma blizak čovjek, jer mu je nastala gangrena na nozi i trebalo je amputirati nogu. Liječnici nisu davali dobre prognoze. Kako je taj čovjek živio nekako daleko od Boga (makar je to teško za bilo koga izreći, jer mi ništa ne znamo o unutarnjem životu druge osobe, osim onoga što možeš zaključiti po izvanjskom ponašanju), odmah sam zamolila Gospodina za njegovo obraćenje i za milost primanja svetih sakramenata. Čovjek se nije ispovijedio preko 30 godina. Prvo sam rekla njegovoj kćerki da tati kaže o ispovjedi. Odmah mi je rekla da je nemoguće da bi to njezin tata prihvatio, jer se on nikada nije Bogu molio.

Kako je čovjek bio do temelja uznemiren i prestrašen, rekla sam da bi ga jedan razgovor sa svećenikom mogao smiriti i utješiti. Zamolila sam je da to sve prenese svojoj mami. Mama je rekla da je to što ja predlažem veoma razumno (tu me je bilo najviše strah kako će njena mama reagirati! ) i pristala je na to da svom mužu kaže za svećenika. Ja sam i dalje molila Boga za milost pomirenja s Bogom toga čovjeka. Mama se drugi dan vratila iz bolnice i rekla da je čovjek odbio svećenika. U međuvremenu su imali blagoslov kuća, pa su i župniku ispričali što se događa. I župnik je rekao da trebaju moliti. Prošla je operacija (čovjeku su amputirali nogu do iznad koljena), ali cirkulacija nije proradila i određena je amputacija cijele noge.

Par dana prije te druge operacije nazvala me kćerka toga čovjeka da mi kaže kako se tata ispovijedio i primio bolesničko pomazanje. Neka je časna došla u posjetu svome bolesniku koji je zatražio svećenika. Na drugom je krevetu ležao taj moj prijatelj i žena mu je bila u posjeti. Časna je jednostavno pitala bi li možda i on htio da mu dođe svećenik i da ga ispovijedi kada već dolazi ispovijediti njezinog rođaka. Čovjek je rekao da bi, pa su časna i njegova žena otišle po svećenika.

Ja sam pak neprekidno tih dana molila Boga za milosrđe. Prošla je i druga operacija. Čovjek se pomalo smirivao, cirkulacija je proradila i očekivao se dan kada će biti pušten doma. Prije par dana ponovno me nazvala kćerka da mi kaže kako je pater Zvjezdan bio kod njezinog tate. Došao pater u posjete nekom svom, pa se zadržao u razgovoru s mojim znancem koji je bio u istoj sobi. Kaže njegova kćerka da je tata zajedno s patrom molio i kaže da je to zbilja čudo, jer njezin tata nikada nije molio, te da ga je pater blagoslovio. Drugi je dan moj prijatelj napustio ovu zemlju.

Što mi ljudi drugo možemo, već neprekidno moliti da nam se Bog smiluje!