Ja sam Ante. Rođen sam 10.05.1993 godine . Živim u jednom malom selu pokraj Vinkovaca. Od djetinjstva su me roditelji podučavali o vjeri .Završio sam osnovnu školu i krenuo u srednju u Vinkovce. Postupno sam ulazio u društvo koje nema nikakve veze s vjerom. Svaki novi školski dan sam se sve više prepuštao društvu – sada mogu reći (vražjim) klopkama – padao u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio i sve dublje tonuo. Počeo sam jako psovati, intenzivna svađa s roditeljima, sestrama, sukobi i fizički obračuni s kolegama iz škole. Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati.

Već tada povremeno sam osjećao veliki umor, vrtoglavicu i stisak u prsima , ali smatrao sam to nevažnim i dalje se nastavio provoditi s prijateljima. Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu, pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj, roditelje… Problemi sa zdravljem su me sve više stiskali i tlačili. Odlučio sam to reći roditeljima. Počeo sam mjeriti tlak , i time sam saznao da uz sve druge tegobe imam jako povišen tlak. To me jako uplašilo. Kada sam došao na pregled srca uhvatio me je jaki nemir, imao sam nekakav loš predosjećaj. Jedan od doktora mi je snimao srce a ja sam u tim trenucima pratio njegov pogled koji je sve oštrije i začuđenije gledao ekran. Uslijedila je jako duga tišina. Činila mi se kao vječnost. Znao sam da nešto nije u redu. Došli smo u ordinaciju gdje mi je drugi doktor počeo pričati o nalazu te rekao da ću morati na operaciju jer na srcu imam rupu promjera 2,5 cm. Uh koji šok! Nisam mogao vjerovati. Cijeli život mi se okrenuo, svaki trenutak! Samo sam u sebi rekao: Kriste sve u tvoje ruke.

Od tog trenutka sam se onako u podsvijesti okrenuo Bogu, ali naravno misleći: Bože zašto baš ja. U mojoj obitelji počelo se još više moliti. Moja baka i još osam žena su molile devetnicu, krunice… Otac molitve sv. Riti i bl. papi Ivanu Pavlu II.. Pogotovo bl. papi Ivanu Pavlu II. Ja sam se i prije toga molio sv. Antunu i bl. papi Ivanu Pavlu II. Prema našem pokojnom Papi oduvijek sam imao super mišljenje. Njegov pogled kada sam ga gledao na tv-u bio je onako smiren, ulijevao u mene mir i snagu za dalje.

Došlo je vrijeme da krenem u bolnicu u Krapinu. Dolazim u ordinaciju i slijedi sve po dogovoru – snimanje srca kroz jednjak. Snimanje traje a doktor onako začuđen gleda u monitor i priča nešto sam sebi. Zatim dolazi do mene i kaže: Ante ti nemaš rupu, tj. vidi se da je bila, ali rupa je zarasla i vidi se friški dio srca. Na tom djelu kao da je zalijepljena tanka opna. Istog trenutka me obuhvatio veliki mir. Odmah sam znao da me je Bog po zagovoru bl. pape Ivana Pavla II izliječio. Izlazim iz ordinacije i krećem prema svojim roditeljima. Imam osjećaj kao da oni već znaju da rupa ne postoji i da sam ozdravio. Govorim im to a oni i dalje onako smireno gledaju u mene. A ja se naravno smijem. Odlazimo svi zajedno kod doktora i on ponavlja istu priču roditeljima. Nema rupe i gotovo.

Na putu kući moj otac zove doktora koji mi je otkrio rupu i govori mu kako rupe više nema. Naravno on ne vjerovuje u to i poziva me da dođem ponovno na pregled. Govori da će naručiti najmoderniji stroj da me ponovno pregleda. Jednostavno kaže da ne vjeruje da rupe nema te da je to neka greška. Ja i moji roditelji smo znali da je to Bog riješio, da rupe više nema, da sam Bogu hvala zdrav, ali eto, idemo radi doktora tamo na pregled. Kada me počeo snimati, jako začuđen i ljut, govori da nije nikada u životu pogriješio i da rupa mora biti. Odjednom snimanje gotovo, okrene se meni i sklopljenih ruku u čudu mi govori: Bože… Ante ne moraš na operaciju , rupe nema. A joj Bože, hvala ti!

Od toga dana život mi se okrenuo prema mom Bogu i mom stalnom pratiocu bl. papi Ivanu Pavlu II..